Danijel Dragojević i Veliko Nešto

Na društvenim mrežama na kojima pjesnici i pjesnikinje mlađe generacije često svoje radove dijele s čitateljima – što im potencijalno omogućuje i veću recepciju od klasičnog medija knjige – neočekivano nailazimo i na stranice posvećene isključivo objavljivanju poezije Danijela Dragojevića, autora koji je prvu zbirku objavio prije više od šezdeset godina. U tom smislu čini se da nijedan drugi autor njegove i bliskih mu generacija ne pobuđuje toliki interes nestručnih čitatelja. U mainstream-medijima povremeno možemo naići na tekstove o „najvećem nepoznatom hrvatskom živućem pjesniku“ kojega se često svodi na mitologiziranu karikaturu pisca povučena iz svijeta književne industrije čije knjige u antikvarijatima postižu neočekivano visoke cijene. No takvi povremeni senzacionalistički naslovi ne objašnjavaju nam kako je jedan pjesnik čija poezija još nije stekla kanonski status nalik Ujevićevoj ili Cesarićevoj izvan akademskih krugova (možda i protiv svoje volje) stekao kultni status netipičan za autore svojeg, ali i brojnih kasnijih naraštaja. Ukratko, zanima nas – zašto ljudi vole Dragojevićevu poeziju?

Danijel Dragojević 28. siječnja proslavio je 90. rođendan

Proučavatelji književnosti Dragojevićevo pjesništvo (a posebice ranije radove) često tumače u svjetlu filozofskih usmjerenja, lijepeći njegovoj poeziji fenomenološke i predsokratovske etikete te mu pritom (analizama koje su često hermetičnije i od same Dragojevićeve poezije) pridaju auru teško čitljiva autora. No postoji i jedan drugi Dragojević, drukčiji od onog hermetičnog i bliskog razlogovcima – dalek je put od zatvorenosti goleme Kornjače i drugih predjela do razigranosti skromnih ptica kojima obiluju njegove novije zbirke. U većoj mjeri od različitih tematskih, motivskih, estetičkih, pa čak i etičkih promjena koje naglašavaju proučavatelji njegova opusa, u svjetlu čitateljskog interesa kao ključna se pokazuje stilska razina na kojoj su vidljivi postupni pomaci prema jednostavnijem izrazu o kojima u vlastitim radovima svjedoči i sam autor: „Kada mislim da ću jednom pisati jednostavne pjesme, uvijek mislim na kišu. Pisat ću kao što kiša pada, sa sličnom radošću i dobrotom, s istom jednostavnošću“ (Hodanje uz prugu, 1997). Taj nepretenciozni, pitomi pol Dragojevićeve poezije – u kojemu, primjerice, umjesto komplicirane sintakse i korištenja riječi i motiva neuobičajenih u svakodnevnom jeziku radije naprosto tepa stvarima i pojavama oko sebe, govoreći im dobri moji, dobre moje – razlikuje ga od drugih za povijest književnosti značajnih autora njegove i kasnijih generacija te ga čini pristupačnijim za čitatelje.

Pjesnik svakodnevice

Na taj stilski izbor prirodno se nadovezuje i važna tematsko-motivska preokupacija Dragojevićeva opusa s kojom se čitatelji lako identificiraju – svakodnevica. U velikom broju pjesama Dragojević polazi od svakodnevnih i univerzalnih iskustava (čekanje na kolodvoru, očinstvo), predmeta (dugmad, vodovodne cijevi), koncepata (brojevi, dani u tjednu) i pojava (kipljenje vode) te ih očuđuje, prikazuje iz novih kutova i koristi kao ishodišne točke dubljih promišljanja o svijetu. Neki su kritičari njegovu knjigu eseja, prožetu svojevrsnim kršćanskim viđenjem svijeta, O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata (1970) u negativnom smislu nazivali moralističkom. No čini se da bi se za većinu Dragojevićeva opusa u jednom smislu moglo reći da je on (u pozitivnom smislu) moralistički na razini promišljanja o svakodnevnoj okolini. Njegova poezija ima i nešto od istočnjačke mudrosti, nešto od haiku-poezije. Njegovi nas radovi, a posebno oni noviji, prije svega uče kako da svijet oko sebe gledamo drugim očima te u malim stvarima pronađemo ljepotu i dublji smisao. Polazeći od naizgled nebitnih događaja iz čovječje svakodnevice, Dragojević ukazuje na veliku ljepotu života ovdje na Zemlji.

No kažemo li o tom jednom dijelu Dragojevićeva opusa samo da je obilježen jednostavnim stilom, povezanošću sa svakodnevicom i univerzalnošću iskustva, to neće biti dovoljno da opišemo njegovu specifičnu poetiku koju su zavoljeli čitatelji, čak i oni izvan akademskih krugova. Naime, novije zbirke Dragojevićeva opusa moglo bi se opisati kao novi hermetizam, očito drukčiji od Kornjače kao ishodišne točke. Ovdje je riječ o svojevrsnu misticizmu, hermetizmu usmjerenu nečemu važnom, nečemu nepoznatom što Dragojević često u novijim pjesmama konkretizira neodređenim zamjenicama, prilozima, itd.: „Lula je doista napravljena […], kao da je ključ, točnije, ključ za nešto.“ (Negdje, 2013); „[Bliznec] teče kao da ga nema. – To me na nešto podsjeća, samo ne znam na što.“ (Žamor, 2004); „Kada bih saznao cilj i svrhu toga trka, doznao bih nešto važno, početak nečega, tako mi se činilo“ (Negdje, 2013).

Uspješan spoj jasnoće
i hermetizma

Iz tog specifičnog spoja jasnog i svakodnevnog s mističnim i nedohvatljivim nastaje prepoznatljiva Dragojevićeva novija poetika koja bi se mogla usporediti s filmskom poetikom Davida Lyncha, koja također na poseban način često miješa jasnoću i hermetizam. Ukratko, Dragojevićevi nam radovi govore o nečemu ili nekome važnom, ne znamo točno ni što ni o čemu, ali svojim nam specifičnim stilom on omogućuje da to osjetimo negdje u vlastitoj nutrini. Možda bi i ključna osobina njegova opusa zbog koje su čitatelji toliko zavoljeli njegovu poeziju mogao biti način na koji Dragojević prikazuje svakodnevicu, dajući nam da osjetimo univerzalnost života koja nas upućuje na to Veliko Nešto.