Branko Fučić: ljudski, intelektualni i profesionalni portret

Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, osnovano 1992, godine 2009. započelo je objavljivanje serije publikacija posvećene istaknutim riječkim povjesničarima umjetnosti, u kojoj su dosad objavljene knjige posvećene opusima Borisa Vižintina (2009), Vande Ekl (2009) i Radmile Matejčić (2020). Serija manjeg formata  usmjerena je popularno-znanstveno i kulturološki njegujući sjećanje na važne prethodnike struke, ali i ističući vrijednost, važnost i aktualnost njihovih doprinosa. Vraćanje u prošlost djelima prethodnika svjedoči o razvoju disciplina povijesti umjetnosti i povijesti konzerviranja, o promjenama metoda, dolasku do novih spoznaja i (re)valorizaciji prethodnika.

Povod publikaciji posvećenoj akademiku Fučiću bila je stota obljetnica njegova rođenja 2020, zbog pandemije u kašnjenju. Za razliku od recentnih publikacija posvećenih akademiku, među kojima treba istaknuti biografiju Josipa Žgaljića iz 2001. kao i međunarodni znanstveni skup (2009) i zbornik Az grišni diak Branko pridivkom Fučić (2011) ova knjiga usmjerena je na povijesnoumjetnički i konzervatorski segment njegova djelovanja. Slabo je, naime, poznato da je Branko Fučić, kojega je Marijan Bradanović i osobno poznavao, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata djelovao i kao konzervator. Upravo tom segmentu njegova djelovanja, koji ga je trajno obilježio, posvećen je velik dio knjige pisane dijelom esejističkim, a dijelom znanstvenim stilom.

Barat (Kanfanar), Kapela sv. Petra i Pavla, vanjština s lopicom i narodom koji pozira, Branko Fučić, 1945, Zbirka Fučić Fototeke Ministarstva kulture i medija RH (inv. br. KO RI-771) / Iz foto arhiva BF

Ugledni povjesničar umjetnosti
i konzervator

Budući akademik i dvostruki doktor znanosti (povijesti umjetnosti s ljubljanskog sveučilišta pod mentorstvom Franceta Stelèta 1964. i počasni doktor teologije – doctor theologiae honoris causa Katoličkoga bogoslovnog fakulteta 1986) Branko Fučić rođen je u Bogovićima u Dubašnici na otoku Krku 8. rujna 1920, a umro u Rijeci 31. siječnja 1999. Njegova se učiteljska obitelj 1922. preselila u Generalski Stol, a 1927. u Zagreb, gdje je 1938. završio realnu gimnaziju, a 1944. Mudroslovni, danas Filozofski fakultet, na kojem je diplomirao povijest umjetnosti s klasičnom arheologijom, nacionalnu i opću povijest te talijanski jezik. Od ljeta 1945. do jeseni 1947. radio je na području Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja kao konzervator Konzervatorskog zavoda u Zagrebu te novoosnovanog Konzervatorskog zavoda u Rijeci. Od 1948. bio je vanjski suradnik JAZU-a, a od veljače 1949. do 1952. asistent na Historijskom institutu JAZU-a, dok je od 1952. radio u ustanovama pod okriljem Akademije u Rijeci. Svoje spoznaje objavljivao je u periodicima JAZU-a te u ostalim znanstvenim publikacijama. One su nakon osamostaljenja Hrvatske postale osnovom za niz popularnih radijskih emisija te danas rasprodanu knjigu pod naslovom Terra incognita.

Najveći doprinos Bradanovićeve knjige čine poglavlja U ratno doba na Mudroslovnom fakultetu i Neukrotiv pripravnik Karamanova Konzervatorskog zavoda. Prvo je vrijedno u kontekstu povijesti nastave povijesti umjetnosti pod profesorima Peterom Knollom, Arturom Schneiderom te povjesničarom Ljudmilom Hauptmannom, a temelji se na dokumentima iz Arhiva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dok je drugo vrijedno za povijest konzerviranja i pokazuje izazove poraća Drugoga svjetskoga rata uključujući odnose među institucijama i kolegama. Važno je i poglavlje Bilješka o Fučićevu konzervatorskom fotografskom opusu.

Baština iz perspektive
hodača

Povijesnoumjetničko inventariziranje, otkrivanje i obradu kulturne baštine u kontinentalnoj Hrvatskoj je još u prvim desetljećima 20. stoljeća započeo Gjuro Szabo, Ljubo Karaman je između dva rata isto to započeo u Dalmaciji, dok su za vrijeme Drugoga svjetskog rata i nakon njega teren kontinentalne Hrvatske obrađivale Anđela Horvat i Ana Bogdanović / Deanović. Nakon rata slične su pothvate u Dalmaciji poduzimali Cvito Fisković i Lukša Beritić. Pothvat istraživanja umjetničke topografije u Istri u razdoblju nakon NOB-a započeo je upravo Branko Fučić. Slično kao Mijat Sabljar, Gjuro Szabo ili Anđela Horvat, Fučić je svoja opažanja stanja povijesne, kulturne i etnološke baštine Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja bilježio u bilježnice. Budući da nije bio vozač, obilazak je implicirao doživljavanje pokrajine i sastavnica njezina krajolika iz perspektive hodača.

Fučić nije htio biti uredski čovjek, već stručnjak prekaljen iskustvom s terena, u čemu mu je pomagalo njegovo široko humanističko i filološko obrazovanje. U svome nastojanju je, istražujući glagoljsku epigrafiju i s njom povezane kulturne i povijesne fenomene, usprkos nerazumijevanju nadređenih službi, uživao potporu JAZU-a, koja je imala i političku težinu podupiranja dokazivanja slavenstva Istre.

Osobitost je knjige publiciranje pedesetak pomno odabranih dosad neobjavljenih fotografija kulturne baštine Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja, koje je u vrijeme svoga konzervatorskog i kasnijeg istraživačkog djelovanja fotografirao Branko Fučić.

Fotografije svjedoče o njegovim interesima i težnji za dokumentiranjem stanja na terenu. Radi se o važnim povijesnim dokumentima stanja u trenutku snimanja kako pojedinačnih povijesnih i umjetničkih spomenika, tako i određenih ambijenata i graditeljskih cjelina koje su pretrpjele ratne gubitke svoga tkiva, ali i kasnije izmjene uvjetovane razvojem u poslijeratnoj Jugoslaviji. Stoga osobito treba istaknuti vrijednost nekih od tih fotografija kao svjedočanstva nekadašnjih ambijenata te kao nositelja dokumentarne i povijesne vrijednosti. U nekima od njih se u kadriranju, svjetlu i kompoziciji fotografija uočava i likovni senzibilitet koji odražava kratko iskustvo studija slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Fotografska Zbirka Fučić dostupna je na mrežnim stranicama fototeke Ministarstva kulture i medija na poveznici http://fototeka.min-kulture.hr/hr/Zbirke/Zbirka Branka Fučića_86. Objedinjuje 1280 predmeta iz zbirke fototeke Ministarstva kulture i medija kao i Konzervatorskog odjela u Rijeci, a obradila ih je i javno dostupnima učinila Sanja Grković. Za potrebe ovog članka odabrana je samo jedna po osobnom izboru autora članka.

Izd. Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, 2022.

Detalji osobnosti i života
te preporuka vrijednog
štiva

Knjiga profesora Bradanovića otkriva Branka Fučića kao čovjeka britka uma, pomne analize, erudita koji je uključivao i humanističke i duhovne spoznaje. Bio je sjajan u korištenju, interpretaciji i primjeni svih povijesnih disciplina uključujući pomoćne povijesne znanosti kao što su epigrafika i heraldika. Neposredan, direktan, usredotočen na važno, ali i spreman svoje spoznaje podijeliti sa širom i užom javnošću. U tom kontekstu bile su važne njegova publicistička i izložbena djelatnost s pretežitim težištem na glagoljici te kasnosrednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj kulturi i umjetnosti koje su često pripadale domeni vernakularne umjetnosti i kronike svakodnevnog života, čime je i u tom aspektu bio ispred svoga vremena.

Knjiga tematizira i sjetnu poeziju u časopisima katoličke i nacionalne orijentacije iz 1930-ih i 1940-ih te daje ulomke Fučićevih tekstova koji svjedoče i o književnoj nadarenosti. Pogotovo su zanimljivi ulomci njegovih izvješća i tekstova koji svjedoče o erudiciji, širini i životnosti, težnji uživljavanja u ljude prošlih vremena i njihovu perspektivu gledanja na svijet. Fascinantan je i njegov sintetski pristup temama koji se nije zadržavao samo na materijalnim, arheološkim i povijesnoumjetničkim aspektima, već je uključivao i kulturnohistorijske, povjesničarske i etnološke, kao i vrlo originalno korištenje mirisa u opisu povijesnih krajolika i lokaliteta. Iako je bio praktični vjernik, odbijao ga je kolektivizam, a privlačile ideje francuskoga personalizma, kojima je ostao vjeran čitavog života. Osobito je bio blizak s franjevcima trećoredcima glagoljašima.

Fučić je, kao i Cvito Fisković, bio dio nove poslijeratne generacije povjesničara umjetnosti koja je htjela pokazati i dokazati hrvatski segment lokalne povijesti, što je bila reakcija na mnoga posezanja i kolonijalistički intonirane prethodne interpretacije. Danas se i kod nas i u Italiji istražuju i objavljuju mnogi radovi o osjetljivom razdoblju između dva rata te o razdoblju Drugoga svjetskog rata i poraća. Iz teksta knjige razvidno je da je arhivske građe mnogo te da je profesor Bradanović morao napraviti najuži izbor. Riječ je o vrijednom štivu za stručnjake i studente iz domene povijesti umjetnosti, arhitekture te konzerviranja kulturne baštine, ali i šire za osobe zainteresirane za prošlost, kulturu i umjetnost te očuvanje ambijenta, pružajući ljudski, intelektualni i profesionalni portret jednog velikog i skromnog čovjeka.