Zašto djeca nisu kao očevi

Drama Tata Mate Matišića, premijerno izvedena 7. prosinca 2023. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru u režiji Zorana Mužića, pokušava odgovoriti na pitanje koja je uloga oca u suvremenom odljuđenom, globaliziranom i rodnom ideologijom prožetom svijetu. Odnosno, više nego jasno pokazuje zašto je vrijeme u kojemu živimo – kako piše Filip Jurjević, dramaturg predstave – „ukinulo dominantnu tradicijsku os (u prenesenom smislu figuru oca)... zašto je to ukidanje bilo potrebno i koji su razlozi za to?... kakvi očevi su prethodili tom ocu da ga učine baš takvim kakav je on u trenutku svojeg kraja?“ I koje su „posljedice tog ukidanja“.

I ovim problemski općenitim, naoko benignim komadom, Matišić se potvrđuje kao promišljen dramski pisac koji vidi probleme društva i koji na humorističan i groteskan način umije rastvoriti kaverne tog društva. Potvrđuje se da je ono što od početka jest – autor koji umije napisati dramski tekst koji se tiče suvremenoga čovjeka i publike.

Otkako se pojavio na hrvatskoj kazališnoj sceni, Matišić je intrigirao osobitim smislom za stvarnost; na osebujan, matišićevski, način uvijek je ukazivao i rastvarao neuralgične probleme hrvatske stvarnosti. U početku su to bili, i zauvijek ostali, problemi i sudbine gastarbajtera i vlajskog mentaliteta, zatim crkvenog i vjerskog licemjerja, poslije ratnih i poratnih trauma, političkih i tranzicijskih procesa, koji su ga kadikad zbog političke naivnosti odvukli u labirint politikantskih incidenata, ali nikada u njemu nisu ugušili potrebu dramatičara da te procese na svoj način raskrinka.

Scenom je dominirao Ivica Pucar kao tajkun Jerkica / Snimio Željko Karavida

Matišićevo seciranje društva, vremena i prostora tog društva, nije bio veliki promašaj ni kada se činilo da je u njegovim komadima na krivi način anticipirana stvarnost tako što je pristajao uz postmoderne i angažirano-provokativne umjetničke mode prožete politikantskim stranputicama i površnim političkim procjenama. I nakon takvih izleta u „nepoznato“ znao je poslušati talent istinskog dramatičara koji je, i kada se prepustio instinktu, na kreativan način slijedio esencijalno i iskonsko. Čak i onda kada je bio žrtva redateljskih interpretacija koje su, koristeći se njegovim seciranjem društvenih anomalija, režirali predstave koje su poslužile određenim političko-politikantskim trendovima.

Stvarnost koju živimo je sadržaj i crnohumorne drame Tata. U njoj Matišić propituje ulogu oca-tajkuna; na koji sve način taj i takav otac odgaja i oblikuje svoje nasljednike te koje su posljedice takva odgoja. Ukratko, otac – tajkun; građevinar, ugostitelj, vlasnik kladionica, kasina i klubova na moru i na kontinentu, s pozicijom u društvu i beskrupuloznim karakterom, koji, kao „hrvatski poduzetnik, krležijanac i filmofil“, suoblikuje i društveni status – „vlasnik“ je i vanbračne kćeri, starlete koja je na putu da postane prostitutka. Kad sazna da mu je ona kći, taj i takav otac na svoj tajkunski način čini sve da to spriječi i kćer izvede na „pravi put“.

Dramaturg Jurjević piše da je predstava Tata nastala tako što su u tekst jednočinke Hrvatska Lolita upisani i integrirani dijelovi iz Matišićeva dramskog opusa – fragmenti iz komada Bljesak zlatnog zuba, Legenda o Svetom Muhli i Ničiji sin. Razlog i „provodni motiv umetnutih dijelova je figura oca, ćaće, tate“. Taj postupak rezultirao je „crnohumornom tragedijom jednog oca u vremenu i društvu u kojem živimo“. To je na matišićevski način ilustriralo i prokazalo ne samo postupke tate koji bi, po svojoj definiciji, trebao „pružati sigurnost i osvjetljavati put naraštajima koji dolaze“, nego je i raskrinkalo sliku oca koji je u velikoj mjeri zaslužan „za svijet kakav ti naraštaji nasljeđuju, svijet kojemu je početna točka ukidanje te figure“.

Ma koliko se pobornicima liberalizmaproblem roditeljstva, osobito oca, činio suvišnim u konzumiranju individualnih građanskih prava i sloboda, ni tema ni problem nisu suvišni. Naprotiv! To je prepoznao i na tome gradio predstavu redatelj Zoran Mužić. Izbjegavajući koncept, urešen vizualnim efektima i šokovima za publiku, sve je podredio glumačkoj suigri, interpretaciji glumaca koji su točno i uvjerljivo prezentirali silnice drame pretočivši ih u zanimljiva glumačka ostvarenja.

Dominirao je Ivica Pucar, tumač tajkuna Jerkice. Zahtjevni lik beskrupulozna te na društvenoj ljestvici utjecaja i uspješnosti visokopozicionirana člana hrvatskog društva Pucar je odglumio nijansirano i uvjerljivo. Bio je jednako odličan kao bahat i nepopravljiv vlasnik ljudskih sudbina i kao rezigniran svemoćnik koji nikada ne odustaje od vlastitih nauma, pa bili i zločin. Njegova rođaka, pravnika i sveučilišnog profesora, jedinoga kojemu se Jerkica hvali svojom moći, zainteresirano je odglumio Alen Liverić. Žana Bambur je s mjerom i komično odigrala lik Susjede, dok je lik kćeri Nikoline, njezinu prilagodljivost očevim željama, prezentirala Lucija Alfier. Više uloga glumio je Davor Jureško, a Mimi Zadarski bio je Enisa. Scenograf predstave je John Čolak, kostimografkinja Sanja Jureško, autor glazbe Mate Matišić, oblikovatelj svjetla Zoran Mužić.

Riječ je o veoma aktualnoj predstavi koja zahvaljujući Matišićevoj drami, što neizravno i pomalo stidljivo, a opet na provokativan matišićevski način, progovara o aktualnim problemima ne samo suvremenoga hrvatskog društva nego i o beskrupuloznom dobu – ogrezlu u licemjerju i konzumerizmu – koje zbog pohlepe i radi uspjeha žuri svojem kraju.