Udarac maljem o koljena literarnog establišmenta

Je li roman Najskrovitiji spomen na ljude zapravo Da Vincijev kod za homo sapiense koji subotnje večeri provode u zadimljenim debatama o Sartreovu utjecaju na Houellebecqov egzistencijalistički sarkazam, zapravo neka vrsta Indiane Jonesa za intelektualce u pohabanim balonerima, koji u džepovima i ljeti nose knjige do prvog kafića koji podsjeća na Montmartre?

Čim je prva rečenica završila s upitnikom, možete pretpostaviti da je odgovor ne, ali to ne nije toliko čvrsto da pitanje kao takvo ne bi trebalo biti postavljeno, barem kao širi opis koji pokušava dočarati duh literature s kojim se hvata u koštac, knjigom koja je istodobno zanosan i uzbudljiv žanrovski roman, amalgam doduše, lonac pun kroasana s afričkim začinima, ali i duboko filozofska literatura koja žanrove miješa i koristi kao odskočnu dasku za akrobatsko-gimnastički plonger u bazen briljantnih rečenica.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.
S francuskog prevela Ursula Burger

U potrazi za izgubljenom knjigom i izgubljenim autorom, autor uranja u potragu za dubinom shvaćanja života, koristeći se vlastitim djelom kao podsjetnikom na životnost i bogatstvo francuskog jezika, izvrsno preslikano životnim i bogatim hrvatskim prijevodom Ursule Burger.

Prava čarolija Najskrovitijeg spomena na ljude jest ta da zapravo ne možete povući strogu granicu između stvarnosti i fikcije, autora / francuskog Afrikanca koji je napisao ovu knjigu i subjekta knjige, autora / francuskog Afrikanca koji je napisao knjigu, dakle sve je fikcija, ali i ništa nije fikcija, autor i djelo nerazdvojni su, s dodatnim šokom koji dolazi kada se shvati da Sarr ne piše o sebi, nego o izmišljenom liku koji to nije. Autentičnost kao jedan od središnjih motiva romana pokazuje svu kompleksnost ne samo na uzbudljivim stranicama romana nego i u njegovu kontekstualiziranju unutar kaotične čarolije stvarnosti. Dakle, pravi je autor Sarr senegalsko-pariški pisac koji piše o senegalsko-pariškom piscu Dieganeu Latyru Fayeu i njegovoj potrazi za senegalsko-pariškim piscem T. C. Elimaneom, koji je objavio samo jednu knjigu, revolucionarni Labirint nečovječnog, ne bi li nakon organizirane kritičarske hajke i optužbi za plagijat zauvijek nestao iz javnosti bez traga, a iako je Elimane, kojeg su pozitivno orijentirani kritičari nazvali „crnim Rimbaudom“, izmišljen lik, on je ne samo simbol kolektivnih nastojanja afričkih književnika za priznanjem frankofonog establišmenta nego i fikcijska verzija pisca Yamba Ouologuema. Yambo je bio „pravi Elimane“, književnik koji je 1968. objavio nagrađeni Le devoir de violence i očarao sve pred sobom kao afrički genij francuske književnosti. Sve dok ga nisu optužili za plagijat, zbog čega je Yambo doslovno nestao iz javnosti i do kraja života prestao pisati. I da, oni koji su ga voljeli, dok su ga voljeli, zvali su ga „crni Rimbaud“ – baš kao i fikcijskog Elimanea, genija uništena manjkom shvaćanja, viškom zavisti i optužbama za plagijat.

Pola stoljeća poslije Sarr provodi simboličku osvetu u Yambovo ime, ali Najskrovitiji spomen na ljude nije samo običan obračun s duhovima prošlosti koje su naslijedili jednako licemjerni duhovi sadašnjosti. Iako Roman ima itekako brutalnih udaraca maljem o glavu, kosti i koljena literarnog establišmenta, i pritom nije previše suptilan, u razornosti poruka dubok je, nemilosrdno emotivan i bogat, užareno pjesnički u svojoj prozi, sve ono što su kritičari iz romana pripisivali liku T. C. Elimanea, mističnom Afrikancu koji se koristi francuskim jezikom bolje od Francuza, naoružan onim najopasnijim – talentom većim od onih koji su ga smatrali tek divljakom i nužnim nusproduktom, posljedicom kolonijalizma koji se „vratio kući“. Zato je morao biti zgažen i otjeran u bijeg i osamu.

Ali Najskrovitiji spomen na ljude nije samo roman o kolonijalizmu, imigraciji, kulturnom fašizmu i hororima dijela francuskog intelektualnog establišmenta, svoj toj pozi, prenemaganju i lažima na kojima je izgrađen, nego i rezultat fascinantne imaginacije koja križa i razara žanrove, pleše po njihovim fragmentima s lakoćom, kao napeti page turner koji je istodobno dubinsko poniranje u ljudskost, nedefiniranu bojom kože i kulturom, onu iskonsku, source code ljudskost koju Sarr propituje i analizira lakoćom filozofa koji se trudi da svaka rečenica bude podsjetnik na snagu i bogatstvo riječi i stila.

Spomen je, dakle, hibridni roman, ne samo spoj mudrosti i zabave nego i virtuozno skakanje sa šerlokholmsovske istrage na mistični horor, magični realizam i priču o duhovima, kao dodatak filozofskom romanu koji sudara stvarnosti i fikciju, igra se s nelinearnom formom i utjecajima novinarstva, sve to u isto vrijeme, a da ne proizvede papazjaniju i kaos, zapravo uvodeći savršenu smirenost reda u potencijalni kaos zapetljane priče.

Sarr je uspio u onome što njegov Elimane, stvarni Yambo i mnogi drugi prethodnici i suvremenici nisu – ostao je dosljedno uspješan kao imigrant koji je došao studirati u Pariz, gdje se pisanjem postavio kao nova velika nada, prvo romanom o sukobu islamista i liberala Terre ceinte iz 2015, kada je imao samo 25 godina, a onda s još dvama romanima kojima je nastavio skupljati lovorike. Ne bi li putovanje do sama srca književnog sna zakucao sa svojim trenutnim zenitom karijere, knjigom Najskrovitiji spomen na ljude, četvrtim, najuspješnijim i najhvaljenijim romanom, istinskim remek-djelom suvremene francuske literature.