U umjetnosti pogreška nije moguća

Goran Sunajko rođen je 1978. u Zagrebu. Docent je i viši znanstveni suradnik na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a dosad je objavio šest knjiga, među kojima se ističu Metafizika i suverenost (Hrvatsko filozofsko društvo, 2015) te Estetika ružnoga (Naklada Breza, 2018), a ovom prigodom razgovarali smo o najnovijoj među njima, Estetika genija (Durieux, 2023), u kojoj propituje različita poimanja koncepta genija u povijesti filozofije.

U okviru osnovne teze svoje studije spominjete dominacijsku tendenciju „znanstvene svijesti“, koja u obliku „scijentometrijske hegemonije“ nastoji sve svesti na mjeru i dovršeno znanje. Koje su moguće posljedice prepuštanja takvoj navali i kako bismo joj se mogli othrvati?

Problem, dakako, nije u mjerljivosti i normativnosti koje su znanosti imanentne, već u njihovoj primjeni na područje duha, odnosno na humanistiku i umjetnost. Nevolja je u tome da su kvantitativni kriteriji tlo za „lijenost uma“ kojoj se najlakše prepustiti gotovim mjerilima pa se ni o čemu više ne mora misliti, osim kako će ih zadovoljiti, jer je za njega sve već pripremljeno u racionalnoj strukturi koja mu se daje, kako je to Hegel kritizirao, kao tabelarno i shematsko znanje. Um ili duh, koji je mislio cjelinu, sada je odmijenjen razumom, pa znanost počiva samo na istinama koje razum može dohvatiti i pretvoriti u pravilo, dok čitavo polje iracionalnoga, afektivnog i sentimentalnog, u kojem umjetnost nalazi prirodno stanište, ostaje gurnuto po strani. Dovelo je to, po mojem sudu, do paradoksa izražena oksimoronom „vjere u znanost“.

Naime, znanost je ustajala protiv praznovjerja, a u modernoj filozofiji protiv teološkog utjecaja i vjere, no posljednjih smo godina svjedoci paradoksa izražena vjerom u znanost koja je, poduprta komodifikacijom, proizvela u ljudima svijest da gotovo svaki društveni segment treba biti znanstveno potkrijepljen i time neupitan. Korištenje je znanošću, između ostaloga, prirodan čovjekov nagon za smanjenjem neizvjesnosti i nesigurnosti jer se sve unaprijed želi znati, no područje duha, posve oslobođena takve procjene i predviđanja, ima svoj slobodni put koji se, da se poslužim Heideggerovim terminom, daje kao događaj koji kao iznimka stoji nasuprot strukturiranom i linearnom razumijevanju svijeta. Pojam genija imao je karakter događaja jer se nije mogao predvidjeti i zato je bio sinonim za radikalan oblik slobode.

S obzirom na to da vaša studija ima i pregledni karakter, možemo pratiti povijest artikulacije pojmova genija i genijalnosti od antike do danas. Filozofsko, čisto estetičko i znanstveno poimanje genija nedvojbeno se isprepleću, no ipak se naziru razdoblja u kojima svaki od navedenih nazora dominira. Što ih razdvaja, a što veže? Postoji li mogućnost izdvajanja biti genija tj. onog „genijalnog“ u geniju koje bi bilo prisutno u svakom od njih?

Valja najprije reći da je povijesno najzastupljenije značenje genija povezano s pojmom duha, točnije stvaralačkoga duha, a u antičkim filozofskim raspravama nije bilo razlike između umjetničkog i drugog stvaranja, pa nema razlike između umjetničkog i znanstvenog genija. Tek je moderna postupno uvodila razliku inzistirajući na tomu da su čiste tvorevine duha koje imaju svrhu u sebi (umjetnost) područje genija, a tvorevine koje imaju svrhu izvan sebe (fizika, mehanika itd.) samo područja vještine, čime su, prema Schopenhaueru, bile bliže pojmu talenta (koji je u grčkom jeziku označavao mjeru). Tako je talent mjerljiv i usporediv, dok genij ne podliježe nikakvoj zakonitosti ni mjerljivosti. Označilo je to ujedno presudnu razliku znanstvenog i umjetničkoga genija i to formuliranjem prava na pogrešku (u talijanskome inganno – prijevara pravila, pa i pogreška – dolazi od ingenium), što je Voltaire dočarao tvrdeći da je „povlastica pravog genija, a osobito genija koji krči nove putove, nekažnjeno činiti goleme greške“. Naime, i novovjekovna je znanost, osobito od Descartesa, postavljena na temelju pogrešivosti svega znanja (znanost i jest ako je pogrešiva), no ubrzo su u znanosti iz posve neshvatljiva razloga pogreške postale gotovo nedopustive. U umjetnosti pogrešaka nema, odnosno one nisu moguće jer je ne uvjetuju mjerljivost i normativnost, pa umjetnik ne stvara točno ili istinito, njegova je snaga u tome da donese neku drukčiju umjetnost. Tako genij, za razliku od talenta, nije bolji, već drukčiji, a valja podsjetiti da Ispovijesti Rousseau započinje mišlju kako je kalup u kojem ga je priroda salila srećom razbijen: „Ja možda nisam bolji, ali sam zasigurno drukčiji“.

Većina će ljudi i danas genija tražiti u osobi, i uvijek ga vidjeti u crtama lica nekog čovjeka. Pa ipak, tražiti ga na taj način u vremenu kada je imperativ individualizma i subjektivizma silno raširen, čak do apsurda doveden kao samoljublje, čini se besmislenim. Nalazi li se mogućnost novog poimanja genija možda u reinterpretaciji antičkih izvora koji su ipak manje orijentirani na subjekta ili u promatranju genijalnosti kao karakteristike samoga djela ili njegovih učinaka?

Povratak grčkim izvorima poimanja genija doista bi označio povratak objektivizmu, odnosno duhu predstavljenu pojmovima demona, entuzijazma, manije i erosa kojima je u tom razdoblju obilježen. Međutim, kada bi se genijalnost umjesto u umjetniku sagledavala u djelu, pretpostavljalo bi to da je društvo kadro objektivno suditi, a zbog fragmentacije i specijalizacije znanja, kako smo prethodno naveli, za takvo što više ne postoje pretpostavke. Jedan od najvažnijih romantičkih književnika i poklonika pojma genija Friedrich Schiller u djelcu O naivnom i sentimentalnom pjesništvu opisao je nemogućnost sadržanu u vašem pitanju. Naime, moderni je racionalizam razdvojio grčku sjedinjenost uma i osjetilnosti, spekulativnoga i intuitivnoga (estetičkoga) spoznavanja, pa je čovjek vlastitomu životu za gospodara stvorio znanost „koja je odraz trgovačkog duha koji iz vida gubi slobodnu cjelinu i pada u siromaštvo“. Razlog je to zbog kojega je romantizam kao najistaknutije razdoblje pisanja o geniju, pokret genija (Geniebewegung) u okviru pokreta Sturm und Drang, ustao protiv racionalističkoga prosvjetiteljstva jer je ono prosvjećivalo, ali ne za cjelinu, nego za razumski dohvatljive i odvojene istine. Danas smo se još i više udaljili u smjeru potpune znanstvene hegemonije koja, fragmentirana, nema snage za objektivno razumijevanje genija na kojega je mjerni uređaj neprimjenjiv jer nema specifičnu težinu i duljinu.

Izd. Durieux, Zagreb, 2023.

Ima li u hrvatskoj filozofskoj tradiciji ili u povijesti hrvatske književnosti primjera rasprava o geniju i genijalnosti? Ako ima, kako su u njima određeni i gdje se genij i genijalnost nalaze?

Kada je riječ o filozofiji, pojmom se genija naši filozofi najviše služe u dvama različitim razdobljima. U renesansi, koja je imala kozmopolitski karakter, genij je bio, po uzoru na rimsko razumijevanje, duh iznimna pojedinca. U tom je razdoblju Frane Petrić, osobito u Deset dijaloga o povijesti, pisao o geniju kao duhu nadarenosti pjesničkoga genija. Devetnaesto pak stoljeće nosi nacionalno buđenje, pa se genij povezuje s kulturom i nacijom u formiranju. U tom smislu, primjerice, Franjo Marković piše o buđenju nacionalnoga genija, prije svega hrvatskoga nasuprot njemačkom i drugom geniju. S tim aspektom valja započeti i odgovor o hrvatskoj književnosti, njezin je romantizam bio podređen preporodnomu ozračju, pa ona nije imala karakter njemačkoga, francuskoga i engleskoga romantizma koji je, iako okrenut zavičajnosti i nacionalnomu duhu, ipak uspio pronositi opću misao. U hrvatskoj se preporodnoj književnosti genij povezuje s pojmom narodnoga duha, s buđenjem slavenskoga ili hrvatskoga duha. Kao primjere valja spomenuti Ljudevita Gaja, koji inzistira na ilirskom duhu, te Ivana Derkosa, koji u Geniju domovine nad usnulim svojim sinovima ustrajava na zajedničkomu duhu hrvatskoga književnog jezika. Neizbježni su, dakako, i primjeri Draškovića, Mihanovića, Mažuranića, Štoosa i drugih njihovih suvremenika. Kao osobit primjer stiliziranja iznimna pojedinca, bližega klasičnomu razumijevanju genija, može poslužiti Kranjčević. I dalje ponajprije radi buđenja nacionalne svijesti, on u pjesmama kreira likove Adama, Mojsija i radnika, istaknutih pojedinaca koji u odnosu na svijet, pa i na nacionalnu kulturu, stoje posve izdvojeno, sa svrhom sabiranja duha i preuzimanja žrtve za kolektivno.