U sjećanje na Milana Horvata

Zagrebačka filharmonija, čija tri ovosezonska koncertna ciklusa u dvorani Lisinski odzvanjaju u skladu s motom sezone „frekvencija srca“ u svom je Crvenom ciklusu i ove godine priredila koncert u sjećanje na svoga dugogodišnjeg šefa dirigenta Milana Horvata. Koncert In memoriam Horvatu predvodio je sadašnji šef dirigent Dawid Runtz kao i prije koju godinu, kada se kompetentno uhvatio partiture Posvećenja proljeća Igora Stravinskog, reprezentativna djela Horvatova opsežnog repertoara.

Pijanist Szymon Nehring i dirigent Dawid Runtz / Izvor  Zagrebačka filharmonija

Ovaj je put Runtz krenuo u drukčiji repertoar, također omiljen Milanu Horvatu, do kraja vjernu klasičnom repertoaru kao i suvremenom, provjerenu na svim razinama. Zanimljivo i začudno je da na tiskanom programu namjena koncerta uopće nije naznačena na naslovnici, nego tek na dnu stranice kada se programska knjižica otvori. Nova generacija i novi običaji, premda bi koncerte sjećanja valjalo prorijediti na, recimo svakih pet godina ili za važnije obljetnice, a ne da oni služe tek kao sigurno popunjavanje ciklusa. Desetogodišnjica smrti Milana Horvata, kojeg se mlađa generacija i ne sjeća, kao vjerojatno ni mlađahni šef dirigent ako nije konzultirao kakvu snimku, dobra je brojka. Starija pak generacija sjeća ga se po njegovoj odrješitosti i ispunjenju jasnih namjera i čistog čitanja bez mnogo „filozofiranja“, jasnih uputa orkestralnom tijelu bez želje za isticanjem nekoga svog vlastitog, originalnog čitanja pod svaku cijenu. S Horvatom je sve bilo jasno i čisto pročitano, ispostavljeno kao rezano skalpelom.

Ovaj put je Runtz odlučio cijelu koncertnu večer ispuniti dvama kapitalnim djelima Ludwiga van Beethovena s malo slabijim ishodom nego prije koju godinu, sve u nekoj potrazi, kako nakon brojnih i prebrojnih dostupnih snimki izvoditi Treću simfoniju u Es-duru, Eroicu (o kojoj već i vrapci na grani imaju svoje mišljenje), kako pronaći neke nove slojeve i naglaske. A to se nije pokazalo najboljim izborom jer način ostvarenja nije u potpunosti uspijevao unatoč discipliniranom sviranju Filharmonije koja svom izabranom šefu u svakom trenutku želi izaći u susret te dosljedno i s velikim angažmanom to i čini. Ujednačena kvaliteta orkestralnih skupina – angažirani gudači ujednačena tona, kompaktni drveni puhači predvođeni iznimnom flautom, uvijek disciplinirani udaraljkaši uz isto takve limene puhače koji se suzdržavaju od izražavanja vlastitog sjaja – sigurna su baza za solidnost izvedbe. I ništa dalje od toga.

Gost večeri bio je pijanist Szymon Nehring, predstavljen kao jedan od najperspektivnijih pijanista mlađe generacije u Poljskoj. Teško je bilo povjerovati da je Nehring u velikoj zemlji vrlo značajne pijanističke tradicije i pojedinaca koji su osvojili svjetske podije, baš tako velika nada. Uredan dečko koji vlada instrumentom, i zna vješto prijeći preko teško izvodivih mjesta, a takvih je danas milijun, relativno precizni brzoprstić samo školski, bez stava, ovladava sadržajem prijelomnog Beethovenova Trećeg klavirskog koncerta. Moglo se takvih naći barem pet iz mnogo manje svjetski znane, domaće radionice, ali ih menedžeri nisu izabrali. Vrlo ga je pažljivo osluškivao Orkestar predvođen Runtzom znatno pridonijevši cjelini prihvatljive, ničim obilježene izvedbe.

Svojom glazbom društveno angažiran Ludwig van Beethoven u početku je Treću simfoniju ­– kojom se oštrije odvaja unutar tri korifeja, uz Mozarta i Haydna, označena bečkom klasikom, kad su već sva trojica u vrlo kratkom razdoblju boravila u tom gradu, središtu Carstva – namjeravao je posvetiti Napoleonu. S pravom razočaran pravim karakterom svog uzora i pronevjerom proklamiranih ideala – posvećuje ju svim malim, istinskim herojima ratova u koje su natjerani.

Drugi stavak, Marcia funebre: Adagio assai, vrlo se često izvodi odvojeno u danima opće žalosti koja se proglašava i za neke sličnih napoleonskih snova. Precizno čitanje svih pa i navodno skrivenih slojeva zapisa Eroice odvelo je do fragmentirane izvedbe u kojoj detalji prevladavaju nad čvrstom i uzbudljivom cjelinom, uz gotovo mehanički usiljen korak u izvedbi napetog Scherza i propuštenoj bistrini polifonije u Finalu. Za Runtza koji otkriva Beethovena Eroica je ipak bila bolje svladana od nedavne Devete bez jasno provedene ideje uz proslavu pedesete obljetnice Lisinskog.