Teologija dida Iviše

Miris motornoga broda Ohrid u šibenskom svitanju uđe čovjeku zauvijek u nosnice. Dida i ja u specijalnoj misiji, nakrcani stvarima kao da ćemo tjedan dana boraviti na otocima nepresušnoga arhipelaga. Troma, spora makina i pozdravi jutarnjih galebova. Smješka se kampanel Sv. Frane, prvi prolaznici rivom, pa i oni koji se nisu ukrcali u luci smještenoj uz benzinsku postaju. Ako tko kresne upaljačem, otići će u zrak cjelokupni mul Krke. Trafikanti slažu svježe novine, uzimamo Sportske novosti za čitanje tijekom putovanja. U kesicama friške krafne iz Bobisa, sokovi od naranče na slamčicu, opremljenost na visini zadaće. Mašemo katedrali sv. Jakova dok se podiže sidro, miču dotrajale drvene ljestve i odrješuju konopci s kopnenih bova. Ohrid, nazvan po dalekom i neviđenom makedonskom jezeru, radi spretan manevar u rikverc, jer grad u pristaništu gleda u oči, a onda mu, tako mora biti, okreće leđa nakon što dva kolotura visoko podignuta na tvrđavi sv. Mihovila pokažu dopuštenje za isplovljavanje. Pozdravljamo rodnu kuću u daljini, zaklonjenu Dolcem, žaleći što brod ne dopluta do središnje bove u zaljevu, tamo gdje se puca vatromet na početku Međunarodnoga festivala djeteta. Ostaje Crnica skrivena vanjskim bazenom sa skakaonicom, tvornica odavno ne radi, ali njezine pocrnjele hale još stoje, ako se tko predomisli i ponovno ju pusti u pogon. Dida je nakvašenih očiju, kao teniski sudac osvrće se čas lijevo prema staroj manganskoj dami, čas desno prema lučkim dizalicama gdje je dočekao mirovinu. Više nema natrag, otvoren pogled prema Šibenskom kanalu sv. Ante, Martinskoj s televizijskim odašiljačem i vili Moj mir smještenoj na lijevom grebenu, svojevrsnoj morskoj stativi i svjetioničkom putokazu gola horizonta.

Prvić / Snimio Tomislav Antulov

„To je pripadalo starom Ribaru, ali Ivo Lola nije doživija dugo uživat u njoj, ubili ga u Lici“, tumači dida antifašističku prošlost, a ja zamišljam moćnost promatranja Šibenika upravo iz te visoke pozicije, osmatračnice dičnoga grada, razglednica na dlanu onih koji imaju novca uživati ili tajno pristanu o lokalni vez, pa u napuštenoj vili pišu grafite i kroz kuću bez prozora gledaju šibenski švenk. Dim dotrajaloga broda obuhvaća krajolik, lica putnika zadovoljna već dosad viđenim, u šuškavcima na palubi, čvrsto oslonjeni na rukohvate, otkrivaju čaroliju tjesnaca.

„Ovdje su Talijani skrivali podmornice dok im naši nisu uzeli“, pokazuje Iviša na udubine u dnu stijena, nazvane Zmajeve oči ili nešto slično, priroda je sama znala poigrati se semantikom, praveći rupe za važne bitke Drugoga svjetskoga rata, kao da je slutila ljudsku nemoć mirovanja, stalnih mijena ratovanja, potrebe za osvajanjem tuđih teritorija umjesto blaženoga uživanja u podarenomu. Nedaleko je i vojarna, gdje se nedavno snimao Kako je počeo rat na mom otoku, posljednji Domovinski rat s prvom smrću pjesnika kao jedinim predvidljivim ishodom vojnoga sukoba. Jer, tko će umrijeti ako neće Servantes alias Ivica Vidović, nema njemu spasa ni u jednoj televizijskoj seriji i filmu, ajde, kao inspektor Vinko ispao je dobroćudnim, ali živim naivcem. Hale i bungalovi s vojnom, sada hrvatskom opremom, mjesto idealno za neku buduću šetnicu kanalom, u vizijama djece, pomalo poetski raspoložene dok se približavamo Jadriji, kamenom svjetioniku s desne strane, odmorištu većine Šibenčana i Šibenki, s dotrajalim kabinama i nogometnim igralištem iza njih, za koje je osim lopte jedino potrebno imati kupaće gaće i patike.

Tvrđava sv. Nikole podsjetnik je na Mlečane i stare sukobe sa Serenissimom, učvršćeni bedemi koji samo na prvi pogled jesu izgrađeni na moru, ali završetak je to Podsolarskoga, uvale dopuštene i civilnom kupanju. Smješka se kraljica tvrđava, obrasla u korov, primajući beskrajno more o svoje stijenke, zaštićena od poplava potamnjelim kamenim gromadama, i pitam se je li posljednji pucanj iz topova znao da nakon njega više oružje neće biti upotrijebljeno, da je ispaljeno posljednje đule do nekog novog pomorskoga osvajanja, jednom u ratnim reprizama.

Prva postaja je Zlarin, otok koralja, protegnut sve do Krapnja, s kućicama izbočenima prema zapadu, dugim pristaništem za željne kupače i kratku, ali korisnu razmjenu donesenih potrepština iz grada i uzimanja pošte i različitih delicija u suprotnom smjeru. Dulji je manevar pristajanja od zadržavanja broda u zlarinskoj luci, u mislima smo s obitelji Suntešić koja nas uvijek rado pozdravi u Crnici, isplače nostalgijom prohujaloga vremena između dva ljetovanja, pa zauzme odabranu bazu kojoj sada samo stignemo mahnuti, jer Ohrid ima svoj uhodani ritam, unatoč vrevi koja ga želi dugo zadržati u koraljnom krilu. Prvi kupači na južnoj plaži, opuštena, razdragana tjelesa pijuckaju jutarnje kave, pjeni se more i kuša brodarske hrđe, pljujući solju na bljutavost usporenoga motora. Slijedi isti leđni manevar, dostojanstveni pozdrav mjestu koje rađa pjesnik(inj)e, mameći ih u povratnički zagrljaj, jedinom rutom konačnoga pristanka.

Zalet je uhvaćen, valja nama preko mora paralelno do odredišta, Prvić Luke, nasmijane i namigujuće, već nadohvat dječje i djedove ruke. Kao da je većina putnika ipak sišla u Zlarinu, a mi koliko izdržimo u nastavku putovanja. Okomito Ohrid siječe valove, pazeći na sitnije brodice i glisere, jurcajuće kao na automobilskoj pisti, nimalo obzirne prema starijem gospodinu, otimajućem rezalištu, željnom dokazivanja s mlađim i bržim konjskim snagama. Trubljenje u znak opreza i iskazivanja počasti prvom među otocima, kada su bili dovoljno mudri dati nadahnuto ime, nadmudrujući se sa susjedima oko prioriteta, teške su bodulske ćakule.

S onim debelim torbama silazimo na prvićkom doku, otkrivajući se pogledima s kampanela Gospe od Milosti, čuvarice sigurnosti podijeljenoga otoka, dok Ohrid lijeno nastavlja putem Šepurina na drugoj strani otoka, između kojega leži grob Fausta Vrančića, srećom pa Leonardo da Vinci nije rođen na istom mjestu, inače bi zavada glede prvoga padobranskoga nacrta bila još izraženija, ovako se može mudrijašiti s talijanskim Anchianom. Zapuhani prilazimo samostanskom salezijanskom dvorištu i valja nam otkriti cilj putovanja – slavonski bratići smješteni su s ostalim ministrantima na župnom ljetovanju, dolazimo ih iznenaditi, donijeti hrane i pića, kao da nisu dovoljno opskrbljeni, ali, računamo, odsječeni su od svijeta tjedan dana, nema brod vremena misliti na svakog dječaka.

Graja djece dolazi sa suprotne strane, oni su već razmješteni po sindikalnim plažama. Sunce je upeklo, ništa, trebamo udariti put pješice, zastajkujući od silnoga tereta, barem moja malenkost, dida bi izdržao i do Kaprija nositi torbe, samo da udare most do udaljenijih otoka. Po glasu prepoznajemo Slavonce, dugom, otezajućem izgovoru, jer u moru sva djeca izgledaju jednako, izmiješana međusobno poput konzerva u sardini, oduševljena pejzažom drugačijim od ravničarskoga, obradovana morem, nekima je i premijera na jadranskim obalama.

„Burazi moji, ala ste porasli“, vičem Borni i Kristijanu, nesvjesnima iznenadnoga pohoda, zaigranima u plićaku. Prilazi nam ladimirevački župnik, proćelav i dežmekast, pijuckajući pivo na klimavoj plastičnoj stolici s rupicama, ljubazno pružajući ruke domaćinima u znak gostujuće dobrodošlice. A jesmo, zapravo, sada smo na njihovu terenu, mi šibenski gosti, oni su Prvićani i imaju prednost, pravimo se neupućenima u prohodani otok, čiju svaku škrapu poznajemo, doslovce u kamen koji stvara imovinske rasprave pripada li Luci ili Šepurinama. Šepure se tako bosonoga dječica pred došljacima, a ja bdijem hoće li Iviša odmah izvaliti neki od svojih bisera, još dok nismo ni zaronili poznatim podmorjem.

„Da vas pitam nešto, oće li itko od ove dice sutra postati svećenikom ka vi?“ udara dida aperkat direktno u župnikovu bradu, ali ima sreće jer je naišao na mirna i razumna čovjeka.

„Neka samo jedan, moj gospodine, pristupi oltaru Gospodnjem na mladoj misi, naša ljetovanja smatrat ćemo uspješnima“, pristojno odgovara debeljko, pozivajući nas na sjedaljku u hladu. Ruke otpadoše od nošenja torbi, pozivam bratiće da izađu iz mora i srdačno se pozdrave sa senatorom i rođakom, ali oni samo odmahuju, gnjurajući se i preturajući po kamenčićima, pazeći da ne ugaze na ježinca i prouzrokuju složenu radnju vađenja bodlji.

„Nek se lole igraju, sad im je najlipše doba, a Bog zna šta će s njima biti kašnje“, veselo izgovara dida, promatrajući sve kao ispit, vjerujući da je uzaludno potegnuti toliki put, a ne dobiti s vremenom ijednoga slugu Božjega.

„Djeca su to, treba ih pustiti, već će netko čuti Božji poziv“, uvjeren je župnik, ali dosta ozbiljnih razgovora, ljeto je, torbe ispunjene punjenim paprikama i pomidorima spremno uručujemo vođi slavonskoga putovanja. Sjedimo pijuckajući sok, ožednjeli od Ohrida, nadomak zvizdanu i fjaci koju treba primiti prirodno i mirno. I zagrljaj rodbine može pričekati, valjda neće pasti iznenadni padobran i potamaniti nas sve svojim svemoćnim šatorskim krilom. Do Luke smo stigli, a kako i kada ćemo natrag, trenutno nije ni važno, dida ima dovoljno vremena raspitati se i bistriti sa župnikom vječna pitanja o vječnim temama. Samo da ne prijeđe granicu pristojnosti. Onu otočnu smo svladali.