Stroj i srebrne pincete

„Obratila sam se Chat GPT-ju kako bi mi pomogao naći blage i nejasne riječi koje zamućuju pojmove o pravdi“, rekla je 33-godišnja Rie Kudan iz Saitame. Ona je laborantica, ali nadarena za pisanje: eseji su joj bili pohvaljivani dok je još bila školarka, bila je istaknuta kao književna debitantica 2021. za roman Warui ongaku (Loša glazba), a sada je odbor prestižne nagrade nazvane po Ryūnosukeu Akutagawi, što se u Tokiju dodjeljuje svake druge veljače, objavio da je baš ona ovogodišnja laureatkinja, i njezin roman Tōkyō-to dōjō (Tokijski neboder sućuti). Ne bi za to saznao nitko izvan Japana da Rie Kudan nije u izjavi za javnost potom rekla: „U pisanju ove knjige aktivno sam koristila Chat GPT. Rekla bih da se u oko pet posto knjige doslovno navode rečenice koje je stvorila umjetna inteligencija.“

Tokijski neboder sućuti, 2024.

Svjetske su informativne agencije vijest o njoj odmah proširile, i izazvale mnoštvo komentara, no zasad ne i Društva za promicanje japanske književnosti koje priznanje dodjeljuje. O djelima umjetne inteligencije širi se fama, napose o pisanju, jer se najavljuje da će uskoro strojevi pisati reklame, PR-priopćenja, vijesti i seminarske radove, a u konačnici, zašto ne, i umjetnička djela. Da to nije tako jednostavno, može se svatko uvjeriti jer na internetu postoje brojni servisi koji vam mogu automatski odgovoriti na upite ili pak izraditi ilustraciju na zahtjev. Prvo ograničenje umjetne inteligencije možete lako provjeriti tako da, recimo, naručite pejsaž u pasteli – dobit ćete kaotični i bezoblični gemišt impresionista, jer je memorija uređaja nakrcana djelima Moneta, Renoira, Sisleyja, Pissarroa, Cézannea i tko zna koga sve. Njihove su slike, pak, skenirane s interneta, i tako internet hrani sam sebe. No tu je i drugi, veći problem: kompjutor nema iskustvo prostora, zbog čega su trodimenzionalni likovi zbrčkani, a perspektive pomiješane. Ako trebate osobu koja hoda, AI će je nacrtati tako da ne znate približava li vam se ili se udaljava, a ruke će jednostavno smuljati.

Blage i nejasne riječi, sjećate se, rekla je japanska spisateljica, koja, kako sama kaže, u svom radu teži nečem suprotnom: „Posljednjih godina našli smo se u situaciji u kojoj su se riječi proširile bez ograničenja i dopuštaju neograničena tumačenja. Ja želim riječi koristiti pažljivo i razmišljati o dobrim i lošim vidovima jezika.“ Iz te je vizure Rie Kudan dostojna nagrade nazvane po Akutagawi, vrhunskom stilistu, za koga je japanski pisac Hiroshi Kiguchi rekao da riječi bira i smješta u svoja djela srebrnim pincetama. Tokijski neboder sućuti roman je o arhitektici koja nebu pod oblake gradi divovski zatvor za preodgoj zločinaca, u svijetu, dobro je to rekla spisateljica, blagih i nejasnih riječi – a tko će joj ih dati bolje nego mrtav stroj, rođen u ovo vrijeme koje zamućuje istinu i laž.

Pod naslovom Elektronski mozak raskrinkao poete list Globus je 18. studenog 1961. izvijestio o pionirskom istraživanju u Jugoslaviji: 70 fonetičara punilo je u Saveznom zavodu za statistiku u Beogradu šest godina kompjutor IBM 705 književnim i novinarskim tekstovima, da bi njegova analiza pokazala kako poeti koriste 3000 riječi, a novinari 22.000. U članku se trijumfalno ističe kako je time opovrgnuto „ustaljeno mišljenje da su upravo pjesnici ti koji predvode u stvaranju novih riječi“ i da je „ovo djelo čovjekovih ruku postalo nadmoćnije i mudrije od njega samoga“. Naš klasik Slobodan Novak reagirao je na taj članak u časopisu Književnik iste godine, posudivši za svoj polemički tekst navedeni novinski naslov, a teze mu vrijede i danas: „Rječnik je za pjesnika i za novinara isto što i za slikara kutija s bojama, ili za skulptora hrpa gline, ili za kompozitora klavijatura. Svaki od njih ima svoju paletu, svoj izbor. Svaki od njih može minimalnim dijelom sredstava što mu stoje na raspolaganju stvoriti majstorsko djelo u svojoj domeni, i često se talent i izražajna moć stvaraoca upravo po tome i cijene, dok će se drugi razmetati cjelokupnim obiljem svoga pregolema aparata da bi stvorio kaos koji nitko razuman neće nazvati bogatstvom izražajnih sredstava, nego naprotiv, siromaštvom izraza i anemijom.“ Mogao bih te divne rečenice unedogled prepisivati, evo samo još ovo: „Dobar jezik nastaje samo posredovanjem čovjeka, njegovim zahvatom u tu živu i vibrantnu materiju.“ Čovjeka, koji je tjelesan, dok je elektronski mozak još samo mozak, bez tijela. Chat GPT može imati sve riječi svijeta, koje su ionako ljudske, no samo ih čovjek može ponovno upotrijebiti; sve je to virtualno bogatstvo bez njega mrtvo, kao što su i slike umjetne inteligencije uvijek slike smrti.

Onih 70 fonetičara u Saveznom zavodu za statistiku imaju svoj arhetip u Prijevodu Sedamdesetorice, antičkoj grčkoj inačici Starog zavjeta, dok u tokijskom visokom zatvoru vidimo novu Babilonsku kulu, a u tome što je onaj davni novinar Globusa proglasio IBM 705 nadmoćnijim i mudrijim od svojeg stvoritelja, prepoznajemo biblijsko idolopoklonstvo. Čovjek se uvijek klanja tvorevini svojih ruku, pa i Rie Kudan priznaje da Chat GPT-ju „često povjerava svoje najskrovitije misli o kojima nikada ne može razgovarati ni sa kim drugim.“ Nietzsche bi rekao, ako previše razgovaramo s umjetnom inteligencijom, ona nam počne odgovarati.