Standardni jezik služi svojoj sredini, a ne oblikuje se nikome u inat

Briga za vlastiti jezik briga je za vlastiti opstanak. Takva briga nema ništa zajedničko sa snažnim i nerijetko smiješnim purističkim nastojanjima. Prava briga o standardnom jeziku briga je koja teži da taj jezik što djelotvornije služi narodu u izražavanju svih njegovih potreba i pokazivanju plodova čovjekova srca i uma. Ona, ako je prava, ne može biti ni protiv koga. Povodom donošenja Zakona o hrvatskom jeziku koji regulira javnu i službenu uporabu hrvatskog jezika iskazana je bojazan da će on podijeliti i hrvatske jezikoslovce. Taj Zakon ni na koji način ne potiče takve podjele i ne može biti kriv ako ih bude. Uvijek ima onih koji sve, pa i zakone, zlorabe ili nastoje zlorabiti. To su dakle puno češće ljudske slabosti, a ne slabosti zakona. Zakon o hrvatskom jeziku naprotiv pruža puno mogućnosti da usustavimo i ojačamo brigu za svoj jezični standard.

Književni/standardni jezici nastajali su svuda i uvijek da bi služili, a ne da bi izazivali. Nisu oblikovani nikome u inat. I ovaj upravo prihvaćeni pruža lijepe i široke mogućnosti da svoj jezični standard činimo sve djelotvornijim u opsluživanju hrvatskoga društva. Mnogi u tome mogu pomoći, posebice stručnjaci za hrvatski jezični standard. Oni su najpozvaniji da imenuju najvažnije potrebe i pronađu načine kako ih zadovoljiti. Moraju imati u tome punu slobodu izražavanja vlastitih stavova, ali i odgovornost, spremnost da čuju drugoga i upornost u postizanju sloge i u traženju djelotvornih rješenja. Poštovanja vrijedni bit će svi dobronamjerni napori da se pomogne, a preuzetna odmahivanja rukom na ono što drugi rade i dalje neka budu rezervirana za kućne genije svojih supruga koji na relevantnim mjestima nisu u stanju reći i učiniti ništa pa svoju nedjelotvornost opravdavaju (navodnom) nesposobnošću onih koji nešto čine.