Snažna i angažirana drama

Drama Sveta obitelj drugi je samostalni dugometražni igrani film suscenaristice i redateljice Vlatke Vorkapić, realiziran jedanaest godina nakon njezina prvijenca, romantične komedije Sonja i bik. U međuvremenu je u igranom filmu režirala kratki film Na Tri kralja iz trećeg omnibusa Zagrebačke priče te segment zanimljivoga filmskog eksperimenta Transmania, koji je ostvarila sa još petnaest autorica i autora. No možda i više nego kao autorica igranih filmova, Vorkapićeva je poznata kao vrsna i nagrađivana dokumentaristica. U njezinu su opusu među ostalim i naslovi Dedek, batek, bakica, Supersnaga čudnih ljudi, Gabriel i zasad posljednji Pusti Dobre, pusti iz 2018.

Udajom za Ivu Janja ulazi u obitelj koja skriva mračne tajne

Debitiravši još 1992. kratkim igranim filmom Vozačka dozvola, koji je na festivalu u Münchenu osvojio posebno priznanje za najbolji scenarij te kojim se predstavila kao pripadnica tzv. „mladoga hrvatskog filma“, uz pokojne Lukasa Nolu i Jelenu Rajković, Gorana Dukića i ostale, Vlatka Vorkapić ustrajno je iskazivala naklonost prema slikovitim i lagano pomaknutim stvarnim ili fikcijskim likovima te njihovim realnim ili izmišljenim životnim pričama i odnosima. Režirala je i hvaljene dokumentarne serije kakve su Pučka intima ili recentna Vjetrovito, kao i popularnu seriju za mlade Kad zvoni? Uz to djeluje i u kazalištu, pa je režirala predstave Judith French, Tko se boji Virginije Woolf, Ledeni mjesec i Triton, a kad je snimila Sonju i bika, u dominantno mušku povijest hrvatskog filma upisala se i time da je tada bila tek šesta redateljica koja je uspjela snimiti dugometražni igrani film. Desetak godina poslije stvari su se drastično promijenile, svjedočimo valu novih autorica koje snimaju zanimljive i intrigantne filmove i za njih osvajaju nagrade te koje u domaću sedmu umjetnost unose nove teme, senzibilitete i estetike. Vorkapićeva se odlično uklapa u taj val, o čemu svjedoči i angažirana drama Sveta obitelj.

Priča filma odigrava se u Slavoniji 1963, a protagonistica je skromna i siromašna Janja (odlična Luna Pilić u zacijelo probojnoj ulozi), plaha djevojka podrijetlom iz Bosne koja kao nadničarka radi u imućnim seoskim obiteljima. Ona postaje žrtvom seksualnog predatora Marka, gazde obitelji i seoskog gavana kojeg izvrsno interpretira Nikola Đuričko. Marko je naizgled dobrodušan i simpatičan brko koji voli žene i dobar provod, a u čiju će obitelj Janja ući udajom za njegova sina Ivu, mladića za kojeg će se pokazati da krije određenu tajnu. No iza Markova formalnog šarma i duhovitosti krije se agresivni seksualni zlostavljač, što će Janja ubrzo spoznati na vlastitoj koži. U dramskom je smislu možda i najvažniji, a svakako najintrigantniji, lik Markove supruge i Ivine majke Ane, koju fantastično tumači na filmu nedovoljno iskorištena Anita Matić Delić. U njezinoj izvedbi Ana je tradicionalna žena koja s jedne strane previše računa vodi o tome što će selo reći, dok se s druge lomi zbog svega onog što sluti i što se oko nje zbiva.

Ana je stroga žena kojoj je važno da u njezinoj obitelji barem izvana sve izgleda skladno i dobro, ona je i velika vjernica koja je odgojena i koja živi u patrijarhalnoj sredini, što ju je presudno oblikovalo i usmjerilo, dok makar podsvjesno zna da joj je pod krovom nešto poremećeno i opasno, čemu se nema snage suprotstaviti. Ona je tragičan lik, ne samo u završnici kad gubi čitavu obitelj i ostaje posve slomljena nego i tijekom čitavog filma, upravo zbog toga što se odbija suočiti sa stvarnošću i prepoznati zlo u svojoj blizini. Nju dimenzije patrijarhalnosti i religioznosti sprečavaju da jasno vidi stanje oko sebe, pa dok stalno ispovijeda vlastite grijehe i vidi ih kod drugih, ne može ili ne želi vidjeti najveći grijeh u vlastitoj obitelji.

Kontrapunkt njoj je Židovka Nota, koju primjereno energično tumači Judita Franković Brdar. Nota je samosvjesna i emancipirana žena koja se moderno odijeva, ne u nošnje poput ostalih žena nego u suvremene krojeve jarkih boja, i koja na određeni način funkcionira poput lakmus-papira na kojem se ogleda sve licemjerje i sva malograđanština učmale male sredine. Ona razumije Janju i Ivu i željela bi im pomoći, ali njezin će trud biti nedovoljan da se izbjegne najgore.

Na idejnoj razini sigurno i vrlo sugestivno režirana te dojmljivo atmosferična Sveta obitelj govori o tome da su velike promjene nemoguće bez tragedije, da se mora dogoditi nešto potresno i traumatično da bi se stvari počele mijenjati. U konkretnom slučaju da bi žene počele osvještavati svoj položaj i boriti se za sebe.