Putinizam i euroazijska ideja

Putinizam nije masovna pojava u izvanjskim gestama, s masovnim pokretima stanovništva pod palicom vladajuće stranke Jedinstvene Rusije kao povijesni fašizam, premda ga određuje ekspanzionistička politika i velikoruski nacionalizam. Mase nude tek pasivni pristanak na Putinovu vladavinu, koja bi na proljeće očekivanom predsjedničkom pobjedom mogla dosegnuti za demokratske standarde nepojmljivo trajanje vlasti od više od četvrtine stoljeća. Zapravo je prava prijetnja vlasti već otklonjena neuspjelim lipanjskim pučem Prigožinovih vagnerovaca prilikom marša na Moskvu.

Putinova vladavina mogla bi trajati
više od četvrtine stoljeća / Izvor Pixabay

U unutarnjem ustroju Putinov režim pripada mnogo bliže u spektar tradicionalnih diktatura nego ideoloških diktatura prethodnog stoljeća unatoč sovjetskom podrijetlu samog režima i prisutnim kontinuitetima. Apolitičnost i ravnodušnost širokih slojeva ruskog društva najizrazitija je crta Putinove Rusije. Pad bez ispaljena metka razmjerno velikih gradova Rostova i Voronježa u Wagnerovu puču pokazao je najbolje takvo rasprostranjeno raspoloženje, ali i svu ranjivost i krhkost naizgled iznutra čvrsta i neprobojna ruskog režima. Putinizam nikako nije čista tehnokratska autokracija bez idejne podloge. Praznine nastale slomom sovjetske ideologije 1990-ih morale su biti ispunjene novim legitimitacijskim uporištem postsovjetske Rusije.

Euroazijanizam je jedan od tih istaknutih ideoloških uporišta Putinova režima. On je primarno ideologija manjine i cirkulira samo u uskim vladajućim kružocima. Našao se taj euroazijski identitet savršeno primjerenim za teritorijalnu raširenost najveće svjetske zemlje, Ruske Federacije rastegnute na dva kontinenta – europski i azijski. Takav je identitet odgovarao i samoj ruskoj povijesti na duhovnom stjecištu Zapada i Istoka. Posebno je artikuliran u okrilju „bijele“ emigracije, gdje se razvio čitav euroazijski pokret između dva svjetska rata u potrazi za arsenalom odgovora na veliku krizu ruskog identiteta koji su izazvali šokantna boljševička pobjeda i neočekivana propast svih carističkih ostataka u ruskom građanskom ratu (1918–1922).

U optjecaj je ponovno euroazijanizam došao nakon sloma sovjetskog režima, kada se u ruskoj politici i kulturi naveliko počela istraživati i čitati nekomunistička emigrantska literatura nastala u zapadnom svijetu poslije prijelomne 1917. Ideja nacionalnog pomirenja nije mogla mimoići ni Rusiju još obilježenu sovjetskim pedigreom. Euroazijska ideja unesena iz stare ruske emigracije poslužila je kao zgodna priča o tome da je novonastala Rusija posebna civilizacija, ni Europa ni Azija, nego zaseban euroazijski entitet. Dobro je došla i prevladavajućim snagama u ruskom društvu koje su odbijale demokratsku tranziciju Rusije pod svaku cijenu. Zapaženo mjesto u promociji neoeuroazijskog pokreta posljednjih desetljeća imao je ruski filozof Aleksandar Dugin, najzaslužnija figura za njegov preporod u ruskoj ideologiji i politici, osobito za izravne utjecaje euroazijskih koncepcija na sama Putina.

Slom Sovjetskog Saveza odgurnuo je Rusiju geografski daleko od Europe i od europske politike. Rusija je odbačena na granice koje je imala prije tristotinjak godina, prije Velikog sjevernog rata (1700–1721) i velikih širenja ruske države na današnja područja baltičkih zemalja, Bjelorusije i Ukrajine tijekom 18. stoljeća, koje je izvedeno na štetu Švedske na sjeveru, Poljske na zapadu i Turske na jugu. Tek je s tim osvajanjima Rusija postala europska velesila. Invazija na Ukrajinu, reintegracija Bjelorusije i prijetnja baltičkim državama pokušaj su vraćanja Rusije u europsku politiku na velika vrata. Rusija se ne želi pomiriti sa statusom vanjskog partnera, nego želi postati unutarnji čimbenik europske politike. Caristički je i sovjetski imperij propao, ali nije propala tvrdokorna i žilava imperijalna ideja moskovskih elita. Euroazijanizam je poslužio za Putinove vladarske ambicije kako bi se opravdali njegovi imperijalni ciljevi u obama smjerovima, u Europi i u Aziji.

Nova Putinova vanjska politika nakon prekida bilateralnih odnosa sa zapadnim svijetom najrječitije o tome govori. Putin se od početka rata u Ukrajini okrenuo Aziji u vojnom, političkom i ekonomskom smislu, svjestan da je sama Rusija inferiorna u konfrontaciji sa Zapadom. Njegovi posjeti i sastanci s političkim liderima Kine, Irana, Sjeverne Koreje, Saudijske Arabije i centralnoazijskih država o tim promjenama najbolje svjedoče. Tako je paradoks najnovije azijske orijentacije ruske politike taj da Moskva želi Ukrajinu učiniti dijelom svijeta kojim bi dominirao euroazijski brak Rusije i Kine, pri čemu je ukrajinski rat upravo pokušaj realizacije euroazijske ideologije.