Prihvaćanje iskustva podrhtavanja

Osma u nizu izvedbena konferencija Četveroruke, autorice Marine Petković Liker, kojoj se u programskome odboru i organizaciji ovaj put pridružuju Maja Sviben, Vlatka Valentić i Višnja Kačić Rogošić, tematski se bavila podrhtavanjem. Pritom je pojam podrhtavanja široko shvaćen, implicirajući doslovna i prenesena značenja, od pojedinačnih i društvenoga osjećaja neizvjesnosti i nelagode uzrokovanih strahovima i gubicima, egzistencijalnom nesigurnošću, psihičkim stanjima do klimatskih i zdravstvenih ugroza, političkih kriza i ratnih stradanja. Istodobno je i sama konferencija u zoni podrhtavanja s obzirom na potencijal umjetničkoga djela da nas uzbudi i potrese te na propitivanje domišljenosti, opravdanosti i izvođenja umjetničkih koncepata. Prvi put održana u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih, osma je konferencija i pokušaj povezivanja estetika njegovanih u tome kazalištu te Četverorukinih dosad iskušavanih i afirmiranih praksa unutar neinstitucionalnoga okvira. Formalno podijeljena na izvedbene sesije i refleksivno-recepcijski dio, konferencija se tijekom godina prilagođavala i mijenjala ovisno o temi, sudionicima i prostoru, spajajući umjetnike, stručnjake i publiku te ustrajući na razumijevanju i potpori različitih umjetničkih pristupa i shvaćanja izvedbenoga iskaza.

Izvedbene su sesije četiriju umjetnica raspoređene u razne prostore ZKM-a. U radu naslovljenu kao i konferencija multimedijska umjetnica Lea Vidaković preinačuje prijašnji video HOME smještajući ga u prostor iza scene te snimljene prostore doma u jednome segmentu projicirajući na scenografske elemente. Uz tu instalaciju na sceni je postavljeno nekoliko scenografskih maketa u koje su sudionici konferencije mogli intervenirati, sugerirajući tako da je sigurnost doma podložna vanjskim utjecajima te stoga upitna, što se istodobno podcrtava rastakanjem filmskoga prostora.

Glazbenica i novomedijska umjetnica Manja Ristić u audiovizualnoj instalaciji Kronologija straha postavljenoj na stubištu službenog ulaza u ZKM bilježi različite ambijente suočavajući se s anksioznošću potaknutom degradacijom ljudskih prava, diskriminacijama raznih vrsta te osjećajem bezizlaznosti u pandemijskim situacijama. Umjetnica povezuje više realiteta, gradeći slike na zvukovima u vremenu prije, poslije i za vrijeme sloma. Pritom se usredotočuje na manje poželjne emocije i stanja kao što su strah ili bespomoćnost, ali umjesto njihova negiranja ili potiskivanja predlaže prihvaćanje, prepuštanje, priliku za propitivanje onoga što je bilo prije katastrofe, onoga što se zauvijek izgubilo, važnosti očuvanja vlastitih života te prevrednovanja nekoć podrazumijevajućih ustaljenosti i prioriteta. Pogledu gledatelja nudi prizore iz prirode, utisnute u neki oblik sjećanja, stvarnoga ili pretpostavljenog, pozivajući se na sposobnost prirode da se regenerira i iscijeli samu sebe.

Na sceni Polanec Tina Hofman postavila je još jednu videoinstalaciju, koja se projicirala na tri zida dok su je gledatelji pratili s različitih pozicija na sceni, imajući djelomičan ili obuhvatan uvid u sve tri snimke. Na projekcijama vidimo ženu u četrdesetima i ženu u sedamdesetima u mogućoj obiteljskoj konstelaciji, slika je dosta statična, njih dvije ne govore, nisu stalno prisutne, već povremeno iščezavaju. Videa istodobno prati audiosnimka na kojoj ponajviše mlađi ženski glas govori o važnosti slušanja, suživotu, relacijama majke i kćeri, rastvarajući intiman prostor i navodeći na promišljanje života. Ananas is Always Ananas but Pineapple recipijentu namjenjuje ulogu sudionika, nijema kao i akterke videa, naglašavajući pritom zvučnu dimenziju i važnost slušanja kao početni korak u svakom odnosu i razumijevanju onoga nasuprot.

U fokusu posljednjeg konferencijskog rada Glasovi/Voices Selme Banich nalazi se tijelo kao repozitorij pojedinačnih i kolektivnih iskustava i sjećanja te glas kao medij kojim sudionici te radioničke forme putem zajedničkih vježbi i međusobne podrške pokušavaju iz vlastitoga tjelesnog repozitorija na vidjelo izvući zakopane doživljaje, rane, osvještavajući otpore i blokade i tražeći put prema mogućem razrješenju ili iscjeljenju.