Poetika autističnosti

U ruševnom Zagrebu, koji se sporo oporavlja od potresa, od 4. do 6. listopada 2023. održani su 44. Zagrebački književni razgovori. Tema je bila u duhu vremena: Povijesni roman u digitalno doba. Cijeli skup bio je iznad razine današnje Hrvatske – stvarao je iluziju da barem neki ljudi u Zagrebu razumiju vrijeme i prostor. Sve je moderirao, ekscentrično i inspirativno, Ivica Matičević, nekadašnji glavni urednik Vijenca. Na skupu je, vrlo koncentrirano, izlagala i Milana Vuković Runjić. Govorila je o romanu Victus Barcelona 1714. katalonskog pisca Alberta Sáncheza Piñola. Koliko je bila prisutna prilikom svog izlaganja, toliko je bila odsutna iz bilo kakve neformalne komunikacije. Poetičnost autističnosti. Problem je što sam prije skupa pročitao njezin autobiografski roman More ili san (Vuković & Runjić, 2023), pa sam se osjećao kao da je poznajem desetljećima, dok je ona, bez znatiželje, gledala kroz mene.

Izd. Vuković & Runjić, 2023.

Milana Vuković Runjić rođena je 20. ožujka 1970. u Zagrebu. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, gdje je magistrirala s temom Marcela Prousta. Već neko vrijeme piše doktorat. O tome je sama rekla u nedavnom razgovoru s novinarom Denisom Derkom:

„Da nije bilo nekih prijepora i disonantnih tonova vezanih uz moj davni magisterij znanosti, moja je prva želja bila ostati na faksu i posvetiti se sveučilišnoj karijeri. No, kako nije uvijek sve onako kako smo planirali, a život pokazuje i zdrave doze smisla za humor, umjesto da budem asistentica, postala sam kolumnistica. S mužem Borisom sam u isto vrijeme pokrenula nakladničku kuću, prvi smo počeli objavljivati knjige mekih uveza po cijeni od 39 kuna, reklamirali smo ih kao ‘Luksuz za malo novca’. Te naše knjige pristupačnih cijena počele su se dobro prodavati, premda nikada nismo odustali od toga da objavljujemo isključivo dobru književnost: od Garcíe Márqueza do Paula Austera, Rushdieja, Murakamija, Vargasa Llose ili Pamuka.“

Profesionalno čitati i pisati

Dobra književnost uvijek nastaje na stolovima ozbiljnih čitatelja. „Kad želim pročitati dobru knjigu, onda sjednem pa je napišem.“ To je davnašnja cinično-arogantna izjava Benjamina Disraelija, moćnoga britanskog premijera i književnika. Meni je fascinantan podatak da britansko Kraljevsko književno društvo (utemeljeno 1820) ima nešto manje od 600 članova, koliko je imalo Društvo hrvatskih književnika (utemeljeno 1900) kad sam postao članom. Danas nas je 480, s tendencijom ubrzanog pada – zbog visoke životne dobi članova! Milana Vuković Runjić bila je najmlađa članica DHK-a kad je bila primljena 1994, u svojoj 24. godini. No od tada je prošlo tridesetak godina. Poetski piše o sebi u romanu:

„Na čemu da doktorira osoba koja je dobar dio života provela sjedeći pod platanom u starom vrtu, s čokoladom i osvježavajućim pićem nadohvat ruke, čitajući djela vrlih književnika i filozofa i pišući svoja. To što sam luzer kao pisac, to je skroz neka druga stvar. Zato sad i moram raditi from 9 to 5, a to je najgore što se može dogoditi nekom piscu. Najgore. Polažem izvjesnu nadu u ovu knjigu, premda po običaju neću zadovoljiti temeljna očekivanja čitatelja. Neće biti radnje, zapleta, eksplicitnih seksualnih prizora – možda nekih prigušenih kao na lošim snimkama vintage erotskih filmova, intriga, zapleta, vrhunca zapleta, rješenja, izlaza iz neke potpuno nemoguće situacije...“

Nažalost, iako ona u duljem ulomku raspravlja o svojoj knjizi, osnovna teza prilično je točna. Knjiga pokazuje zbunjujuću, nehotičnu aroganciju vrlo pismene autorice, koja se ne obraća čitateljima, već se obraća – sebi. To nije dobar put za pisca, čak i kad je djelo napisano vješto, mjestimično duhovito, poetično, s nizom zanimljivih opažaja. No nešto ne valja. Ona vara čitatelja i tjera ga da se osjeća nepoželjnim. Poput Peeping Toma.

Česta je fantazija kod pisaca koji imaju problema u komunikaciji da ih svakodnevni život odvlači od genijalnih djela. Naime, imaju osjećaj da im dragocjeno vrijeme curi, poput pijeska, kroz prste, dok se oni moraju baviti bezveznim, prizemnim stvarima, koje se obično zovu život. Kod pravih pisaca nikad nema žaljenja za gubitkom vremena, tek za nedostatkom inspirativnih događaja. Problem je onaj trenutak nadahnuća koji će pokrenuti mozak iz njegove letargije ili banalne zaokupljenosti plaćanjem računa, plačem djeteta, prigovaranjem žene, dobacivanjima bijesnih susjeda. Uvijek imamo više vremena no što nam treba. Mnogo više!

Gutati pohlepno svakodnevni život i... otići u metafiziku. Ili u autodestrukciju. Biti profesionalni čitatelj, to je položaj moćnoga, prosvijećenog apsolutista. Biti profesionalni pisac, to je trgovina, laskanje, ulizivanje, histerija, uz poneki kratkotrajni trenutak samozadovoljstva. Problem je što danas svi pišu (kao što svi fotografiraju), a malo ljudi ozbiljno i predano čita. Prosvijećeni apsolutizam jedini je oblik vlasti koji uopće ima smisla. Demokracija je dobra samo za duboku državu.

Mlada žena na prozoru?

„Kad bi se vrijeme vratilo, pa nam dopustilo još jedan tatin rođendan. Zadnjih osam rođendana u životu, da budem precizna, više nije dolazio na more i nije bilo slavlja. Umro je na proljeće, kad se oblaci pune pticama, a travnjaci šafranima i ljubičicama. Bilo bi uvijek djece na teraci, koja bi se igrala, skakutala, trčkarala, naginjala se. U kuhinji bi bila brda prljavog posuđa. Ja sam se izvlačila nadahnutim rođendanskim govorima, mama i sestra prale su posuđe. Je li to bilo okej od mene? Nije. Tatin rođendan godinama je bio ljetni međaš nakon kojeg bi uslijedilo spremanje kuće, lagano pakiranje i – odlazak. Prigodno bi pala neka mala kiša, samo da ne zaplačem. Dvadeset i petog kolovoza godinama je bio službeni dan povratka i što se mene tiče, početak jeseni.“

Na naslovnici knjige Dalíjeva je slika Mlada žena na prozoru. Slika je hladna, djevojku vidimo s leđa, prozor je pojednostavnjeno izmišljen, a more je izmaštano. Dalí kao Magritte. Ledena nelagoda. Znatno zanimljivija naslovnica mogla je nastati korištenjem fotografije zelenkaste, brončane Dalíjeve skulpture Žena s ladicama (Žena u plamenu). Ta skulptura neusporedivo bolje sažima pogled na dom i svijet – i pisanje – Milane Vuković Runjić, od odabrane, odveć doslovne, naslovnice. Da je autorica malo komunikativnija, da se barem povremeno obraća i čitateljima, roman More ili san mogao je biti vrlo ozbiljna knjiga.