Paradoksi postojanja ili nedočekano opiranje nasilju

Julijanu Adamović, nadarenu spisateljicu, poznajemo iz nekoliko ogleda objavljenih u Vijencu koji su otvorili put fatalnom vrtuljku egzistiranja što postaje ukleti žrvanj. Fenomen autoričine sudbonosne prozne aure drastično se ostvaruje u animalnosti svijeta u kojem je nasilje alfa i omega. Uz spoznaju o gubljenju etičkih vrijednosti u kojima dominira osjećajni metež, autorica se koncentrira na esencijalnu komunikaciju sa samotničkim bićem, kako bi ono došlo do sebe sama. A u tome i jest paradoks postojanja. Spomenuti emocionalni kompleks oživotvoren je u prozi Kako su nas ukrali Ciganima (2008). Taj tegobni „hod po mukama“ nastavlja se i dalje. Ostvaren je u dosluhu s tradicijom i dramatski osmišljenu surovu realnost pretvara u circulus vitiosus: bezizlazan položaj pokornih, podređenih života (Konzerviranje, 2010, Glineni anđeli, 2016). U tjeskobi promašenih života tragičnost nedočekanih duhovnih pročišćenja hvata se čitatelja poput magneta (Divlje guske, 2018). Dijabolična nakaznost stvarnosti zatvara krug nerješivih problema. Grubosti nasilničkih prizora poentiraju doživljaj višeslojnosti, kad nas priča uvlači u sebe.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.

Poznato je da pisci ponavljaju ili obnavljaju krug tema i da su gotovo do srži u njima. Tako je autorica novog romana Oče, ako jesi (2023) Julijana Adamović koncentrirala svoju spisateljsku nadarenost na traženje smisla bivstvovanja u katarzi nedosegnutoga samilosnog duhovnog pročišćenja, u općoj animalnosti svijeta u kojoj je osoba (osobnost) podvrgnuta nasilju, dovedena u stanje pokornosti i podređenosti. Poniženja. U romanu koji počinje i završava potragom razvodnika Damjana Kneževića za biološkim ocem koja se usprkos nađenom fatalnom satu čini nedovršenom, u romanu koji pomno prati život jugoslavenskoga Mađara Pala Nađa i njegovih triju žena u državama koje su završile svoje postojanje (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, FNRJ...), koncentrirano i dramatski je osmišljen nasilnički fenomen i tjeskobna uloga žrtve: „I Nađ se osvrtao, zagledao oko sebe, ali ne očekujući da se s neba na njegovu glavu sruči takva milost, jer svoje je životne partije na koncu ipak odigrao sam: milosti nije bilo za njega, sve sama računica. Pomjerao se po šahovskoj ploči, što je i koliko je poteza unaprijed smisliti mogao. On je u toj prilici gledao naokolo samo zato ne bi li po izrazima lica drugih otkrio što bi po tuđim aršinima trebao osjećati, jer je u tom trenutku bio prazan.“

Posebnost je romana Oče, ako jesi građenje kompozicije koja drži fabulu na okupu: petnaest literarnih cjelina, priča koje pridonose sadržaju, Spašavanje svijeta, Nađ Pal, Nađ Borbala i dr., sudbonosni su fenomen prozne aure koju dosljedno promiče autorica. Protagonisti romana žive život okrutne realnosti u kojoj se nasilje nad ženama smatra normalnim činom kojem se treba pokoriti. Ostvaruje se mirakul zloće koji reže, uništava pokušaje otpora:

„‘Ispravi se’, veli mi on, ali sad ne tako jako izobličenog lica i groznih očiju koje su gledale mamu, već s nešto manje bijesa u njima i glasom mirnijim nego što je trenutak prije bio.

Ali, to ne potraje dugo. Kad majka ne pruži ruku za svojim dijelom pisaljke, on se maši za njezinu kosu i potegne je prema sebi. Smak svijeta, smak svijeta i vrtoglavica. Nakon što je par puta prodrma, otpusti je da se samo stropošta natrag na stolicu i ona sada pokorno primi olovku u ruke.“

Dostojanstvo žene pokapa se nesmiljenim grubostima, fizičkim kažnjavanjem (pokušaj gušenja Palove bivše žene Eržebet). Bijeda, siromaštvo, pokornost, ponižavanje ljudskosti, tegobna je tuga bivstvovanja (tragičan lik Jerolime). Tugu i nemoć djetinjstva u tipično ruralnom miljeu u vizurama vojvođanskim (panonskim) i hercegovačkim, autorica majstorski izvlači na površinu). U svim tim dehumaniziranim odnosima muškarac i žena su sami i nezaštićeni, i bez krivice krivi podvrgnuti nametnutim ratnim i poratnim mijenama. Samoća se gotovo fizički osjeća. O mirakulu zvanom ljubav diferencirani i nemilosrdnom katarzom impregnirani likovi u romanu Oče, ako jesi ne mogu ni sanjati. Personalizirani jezik likova u nijansama i osebujnom temperamentu živi svoj život u toj okrnjenoj, dijabolički osnaženoj sredini.

Cijeli roman paradoksalna je metafora autentične samoće u kojoj se utapa duša koja bi htjela ljudski disati izvan trivijalnih svakidašnjih opsjena i nasilja koji su stalna prijetnja.