NOVA HRVATSKA PROZA: MAGDALENA BLAŽEVIĆ, SEZONA BERBE

Magdalena Blažević (Žepče, 1982) već je prvom svojom knjigom, zbirkom priča Svetkovina (2020), privukla pozornost publike i dobila pohvale kritike; za roman U kasno ljeto pripala joj je nagrada tportala za najbolji roman tiskan 2022; u međuvremenu je dobila više nagrada za kratku priču, među kojima se ističe nagrada „Ranko Marinković“ Večernjeg lista. Roman Sezona berbe, koji je objavila Fraktura, nakladnik svih triju njezinih knjiga, još je jedna potvrda da je pred nama spisateljica s izgrađenim književnim stavovima i prepoznatljivim rukopisom na koju valja ozbiljno računati, jer se preporučuje na jedini pravi način – dobrim knjigama.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.

Od početka se u autoričinim pričama, koje se zbivaju u njezinim zavičajnim seoskim ambijentima i gradićima srednje Bosne, moglo vidjeti da je sklona kraćim proznim oblicima, da je u svom elementu kad gradi atmosfere i oblikuje likove te njihov odnos prema drugima i prirodi koja ih okružuje, kao i da joj fabuliranje baš i nije blisko. U intervjuima je isticala da voli fragmentirani tekst, kratku priču, krupne kadrove i filmičnost, što jasno potvrđuje ne samo njezina zbirka priča nego i oba romana, od kojih nijedan ne prelazi 180 stranica. Novi kratki roman Sezona berbe ima tek nešto više od 130 stranica i formalno se sastoji od tri dijela: u prvom je pripovjedačica i protagonistica Una, u drugom je to njezina majka Ida, a glas u trećem, vrlo kratku dijelu, koji ima funkciju epiloga, ponovno pripada Uni. Priče majke i kćeri nisu realizirane prepletanjem, nego svaka zasebno; postavljene su vremenski inverzno – prvo pripovijeda kći, a tek potom majka – ali u obama su dijelovima jasno sugerirane poveznice među njima. Tako Una u svojoj dionici ne govori ništa o svom djetinjstvu, ali o tim događajima izvještava majka u svojoj priči. Na zanimljiv je način autorica riješila i pripovjedne perspektive svojih junakinja: obje pripovijedaju u prvom licu i obje se izravno svojim unutarnjim, nečujnim glasom (jer ih nitko drugi i ne smije čuti) obraćaju „drugom licu jednine“ – svojim ljubavnicima.

Roman Sezona berbe započinje Uninim povratkom, nakon mnogo godina, u napuštenu roditeljsku kuću u opustjelom selu. Tu i u okolnim selima analognim aparatom naslijeđenim od majke fotografira te ispražnjene prostore, davno napuštene kuće i njihovu unutrašnjost – motive koji je duboko potresaju jer bude sjećanja. Rijetkim starcima koje susreće govori da je u selo došla fotografirati jer priprema izložbu, a zapravo je pobjegla od sumorne svakodnevice, nezadovoljna životom, mužem kojeg ne podnosi. Među temama kojima se roman bavi dvije se izdvajaju kao dominantne: jedna je o napuštenim prostorima (ispražnjenim od ljudi nakon posljednjeg rata), a druga je o putenoj ljubavi. Na svoj način navješćuje ih u romanu fotografkinja Una, a riječ je zapravo o dvjema autoričinim fascinacijama, djelima koja su joj u neku ruku bila inspiracija za Sezonu berbe: knjiga Itala Calvina Nevidljivi gradovi (u njoj „možete pronaći sve što vas zanima o ovom svijetu“) i film Poljaka Pawela Pawlikovskog Hladni rat („jedan od najboljih ljubavnih filmova ikad napravljenih“). Ovako svome ljubavniku pripovijeda o dojmovima iz sela:

„Ljubavi moja! Toliko je toga za vidjeti – cesta iz čijih pukotina izrastaju modre cikorije, bunari zeleni od mahovine, zahrđale česme nad koritima, niske drvene ograde, grmovi ocvalih perunika. Samo ljudi nema. Možda ćeš, ako zađeš duboko u selo, naići na starce što su se kao stoljetna stabla ukorijenili na svojoj zemlji, ogrubjeli i podivljali od samoće. Ovdje se odavno upisuje samo broj umrlih.“

Idina priča vraća nas nekoliko desetljeća unatrag, na „kraj jednog rata, ne znamo kojeg, u jednom selu odnosno gradiću“. Njezin je život bio mnogo dramatičniji nego Unin jer joj ga je rat na brutalan način učinio nepodnošljivim. Dok je bila u zarobljeničkom logoru, s tek rođenom Unom, doživjela je ponižavajuće silovanje. Njezino tijelo i njezino sjećanje, koliko god se poslije trudila da ih oslobodi doživljene traume, nikad se nisu oporavili: ona više nije bila isto biće kao prije tog događaja. Idina kći Una, iako udata, također ima ljubavnika. S mužem su se pokidale emotivne veze, sve se pretvorilo u prezir i mržnju zbog njegova nasilja. Za razliku od majke, kojoj je logorska trauma ugasila ljubav prema ocu njezine kćeri ili bilo kojem drugom muškarcu, Unina je ljubavna veza prikazana u rasponu od izljeva nježnosti do nesputanog, raspojasanog erosa. O svojim junakinjama autorica kaže: „Književnost je okrenuta takvim likovima. Junacima i junakinjama koji su se usudili ispuniti žudnje, pogriješiti, otići, voljeti, prkositi društvenim konvencijama iako su svjesni da će ih to dovesti do odbacivanja obitelji pa i zajednice, a to je najgora moguća kazna.“

Magdalena Blažević izbjegava definirane mjesne i vremenske oznake, odbija doslovnost koja bi je mogla odvesti u banalnost i politizaciju – ne želi nacrtati do kraja svaku liniju, oblik, osjećaj, nego joj je želja „nedorečenostima“ i „nejasnoćama“ angažirati čitateljevu maštu i učiniti ga svojevrsnim sukreatorom. Čak i u trenucima kad se u romanu spominju nazivi nekih mjesta kojima se kreću njezini likovi, jasno je da su ta imena izmišljena, ali čitatelj svejedno zna koje je to vrijeme, koji je to rat i koji je to prostor. I da nas se sve to tiče.