Nezaobilazno mjesto hrvatske pismenosti

Kad sam početkom 2013. od Ivana Mancea dobio njegov prvijenac Kosinj – izvorište hrvatske tiskane riječi, knjigu sam u dahu pročitao te sam rado napisao kratak osvrt i od srca je preporučio za čitanje. Od tada do danas prošlo je cijelo desetljeće, naša domovina ušla je u čvrste europske integracije, proživjeli smo pandemiju koronavirusa, poplave i potrese, radovali se uspjesima Vatrenih… Kosinjska dolina i dalje je jednako lijepa, samo je u njoj još manje ljudi, a Ivan i ja više nismo na pragu četrdesete, nego pedesete godine. U tih deset godina mnogo smo razgovarali o načinima i mogućnostima istraživanja, valoriziranja i afirmiranja Kosinjske doline, osnovali smo Znanstveno i kulturno društvo Kosinj, (su)organizirali znanstveni skup u Kosinju i o Kosinju, a Ivan je sve to vrijeme vrijedno radio i oduševljeno govorio o svojim brojnim istraživanjima ne samo Kosinjske tiskare, nego i svega drugoga što se odnosi na Kosinj i kosinjske znamenitosti. Rezultat tih istraživanja je najvišom ocjenom, summa cum laude, ocijenjen doktorski rad Hipoteza o Kosinjskoj tiskari – informacijsko-povijesna analiza na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, iz čega slijedi i knjiga Kosinjska tiskara – povijesna, informacijska i kartografska studija, objavljena 2023. u nakladi KVAKA iz Velike Gorice te župa Gornji i Donji Kosinj.

Izd. KVAKA / Župa G. i D. Kosinj, 2023.

Uz sustavan i detaljan pristup istraživanju svega što se u fizičkom i virtualnom svemiru može pronaći o hrvatskom Provotisku i srednjovjekovnim kartografskim prikazima Kosinja, nedovoljno fokusiranom čitatelju katkad i odveć detaljno, u istraživanjima koja su temelj knjige Mance je svoj znanstveni interes dodatno produbio i proširio, te i sadržajno i tematski zahvaća vrlo široko – u knjizi možemo pronaći koncizan pregled kosinjske povijesti, gdje donosi nove spoznaje, poput toga da granicu Osmanskoga Carstva argumentirano postavlja nekoliko kilometara dalje na jugoistok, što možda i nije toliko važno za ukupnu europsku, a možda ni za nacionalnu povijest, ali je važno za kosinjsku i ličku povijest te za razumijevanje jezičnih i kulturnih fenomena Kosinja.

Nadalje, autor je detaljno analizirao i fragmente Kosinjskoga misala s početka 14. stoljeća te Kosinjski zbornik Tomaša Petrinića iz 1503, a spomena je svakako vrijedan istraživački rad na pisanoj ostavštini Zvonimira Kulundžića, osobe koja je prva jasno artikulirala tezu o Kosinju kao mjestu hrvatskoga Prvotiska. Kao ni Kulundžić, ni Mance se u radu ne libi preispitati uvriježene teze i glavne autoritete, postaviti pitanja koja se najčešće ne postavljaju te iz svoje pozicije ponuditi moguće odgovore na njih. U znanstveni diskurs katkad uvodi i emotivne iskaze, fokusiran je i motiviran – nije mi poznato koliko naših mjesta, gradova ili područja ima tako sveobuhvatnu analizu kartografskih prikaza kakvu je Mance priredio za Kosinj.

Mance se u istraživanju pokazao i kao vrlo domišljata osoba – trebalo se zbilja istinski udubiti i stvoriti suvislu priču o glavnom pisanom tragu koji vodi do Kosinja – skrivenim porukama Ambroza Kacitića iz plemena Kolunića napisanima simboličnim iskazima u slijepome tisku. Priču je kontekstualizirao u ondašnje povijesne okolnosti, imajući u vidu tadašnje standarde i pravila, ali i činjenicu da se Kosinj znatno više od drugih mjesta u 16. stoljeću javlja na zemljovidima, a zatim se, obrnuto proporcionalno razvoju kartografije, javlja sve rjeđe sukladno opadanju svojega značenja u središtu kojega, kako nam svjedoči i biskup Glavinić, ne može biti ništa drugo nego – Kosinjska tiskara.

Možda ovako izvedeni dokazi neće biti dovoljni da znanstvena javnost odmah prihvati da je hrvatski Prvotisak otisnut u Kosinju, bilo u gradu Kosinju u današnjem bakovačkom Ribniku ili u pavlinskom samostanu na brdašcu uz meandar rijeke Like u Donjem Kosinju, gdje se danas nalazi crkva sv. Petra i Pavla, no autor je nedvojbeno utvrdio da je u Kosinju postojala višestoljetna glagoljaška tradicija, važan dio koje je i srednjovjekovna tiskara, čime se Kosinj pozicionira kao važno i nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatske pismenosti.

U knjizi će nedvojbeno mnogo vrijednoga i zanimljivoga pronaći ljubitelji i proučavatelji hrvatskoga glagoljaštva i hrvatske povijesti, ali i svi Kosinjani i njihovi potomci, zato što se na neki način u njoj nastoji ispuniti praznina i donekle ispraviti velika nepravda prema iznimnoj baštini Kosinja – koju čine jedinstveni biseri hrvatskih inkunabula, ali i brojni bogati tragovi kontinuiteta ljudske djelatnosti u najljepšoj dolini na svijetu tisućljetne povijesti, na što upućuju arheološki nalazi iz ranijih razdoblja. Kontinuiteta koji je u našemu vremenu, nažalost, opasno doveden u pitanje – višedesetljetni nemar, nerazumijevanje, podcjenjivanje, pa i svjesno uništavanje Kosinja prouzročilo je propadanje na svim poljima i stravičnu depopulaciju te nevjerojatan nerazmjer između, u svakom smislu golemih, potencijala i ostvarenja, koja su najčešće takva da je u cijeloj našoj domovini teško pronaći negativniji primjer.

Nadam se i vjerujem da će, uz očekivani znanstveni doprinos, ova knjiga biti poticaj mnogima za aktivniji rad na valoriziranju kosinjske prošlosti i razumijevanju sadašnjosti, ali i stvaranju temelja za budućnost i perspektive za razvoj – jer bez ljudi sve postaje nevažno, ma koliko važno bilo. No, dok god ima nade, ne smije se odustati – kakve god bile okolnosti u kojima djelujemo i izazovi pred koje smo stavljeni – pravi primjer kako se ustrajnost i vrijedan rad isplati upravo je ova i opsegom i sadržajem velika knjiga Ivana Mancea koju toplo preporučujem.