Nedovršivi jezik kuće, bilješka o predvidivom

Dugo iščekivana druga zbirka Marije Andrijašević (nakon Goranom nagrađena prvijenca Davide, svašta su mi radili, 2007) prilika je da se pomno promotri kritička valorizacija koja slijedi, a zatim izvede zaključak o iskrenosti onih koji valoriziraju. Iako slutim da će na račun knjige pristići panegirici, ne mogu se oteti dojmu da je ovaj „rezidencijalni“ rukopis (Hiža od besid, Pazin, proljeće 2023) umnogome udovoljavanje dominantnom poetičkom modelu recentnog pjesništva u nas. Ono je, među ostalim, obilježeno hipermetaforičnošću, motivima flore/faune, zemlje, krvi, sela, kao i čestim korištenjem prezenta u službi izricanja prošlosti. Rukopis je utoliko zanatski proizvod koji potvrđuje autorsku disciplinu, no teško da nudi znatno više od toga. Konceptualnost temeljena na protežnim motivima/metaforama, uz središnji motiv (ovdje je to „kuća“) čije metastaze prodiru u najdublje slojeve jezika, desetljećima je okušavana metoda za kojom, prije svih, posljednjih godina poseže petrinjski pjesnik Boris Vrga. Premda u autoričinoj napomeni stoji da zbirka „razgovara“ s pjesmama T. S. Eliota, Andriane Škunca, Marie Howe, Joy Ladin, Petra Gudelja, Anke Žagar i Louise Glück, s uma ne mogu smetnuti Vrgine zbirke Biciklisti (2008) i Kupa (2023).

Izd. Fraktura, Zagreb, 2023.

Ne mislim, pogotovo imajući u vidu Kupu, da je Temeljenje kuće nužno „razgovaralo“ s Vrginom najnovijom knjigom, već ukazujem na strategiju motivske repetitivnosti kao često korišten, iscrpljen poetički model koji u posvećenih čitalaca uzrokuje zamor. To što govorimo o pjesmama u prozi, zbog vješto izvedenih narativnih dionica, stoga je ključni argument u prilog pozitivnoj ocjeni rukopisa.

Zbirku čini četrdeset nenaslovljenih tekstova čiji se pjesnički subjekt (Marija) obraća u prvom licu i funkcionira kao autodijegetski pripovjedač: pjesma u prozi, kao literarni hibrid, omogućuje posezanje za proznim inventarom i postupcima (pa i interpretativnim mehanizmima), usprkos tome što je poezija dominantna vrsta u okviru ove literarne simbioze. Takav postupak autorici, vrsnoj pripovjedačici (za roman Zemlja bez sutona 2022. dobila je Književnu nagradu Tportala), priskrbljuje iskaznu uvjerljivost kojoj, ipak, nedostaje prstohvat stvaralačkog rizika. Igrom na sigurno tako je ovo ostvarenje pridruženo nizu produkata međusobno teško razlučivih autorstava (barem desetak imena i barem nekoliko desetaka knjiga poezije posljednjih godina). Tekst reflektira reminiscencije pjesničkog subjekta na pretke i prostor (otac, majka, stric, Mara; njiva, šuma, suhozid), razlaže i obrazlaže plan podizanja kuće (pritom u njega integrirajući žive bližnje, poput strica i brata), raskida s baštinjenim vrijednostima ruralnog, no ovdje stidljivo deskribirana patrijarhata (subjektičina ranija i/ili hipotetska ljubav prema predodžbi muškarca), kuću zamišlja kao utočište od tjelesne regresije, ali i kao retoričko identitetsko pitanje ili kuću koje (zauvijek) nema, budući da je posrijedi zbroj kuća (mrtvih) predaka. U 34. tekstu tako svjedočimo subjektičinu apelativnom obraćanju (nepostojećoj) kući, time i dvostrukom procesu: onom personificiranja kuće i depersonalizacije subjektice. Kuća, pored toga što se jamačno neće dogoditi, jest moguće/željeno utočište, no ne i izvor („Kuća na kraju sela, prije svih drugih kuća“, kako stoji u 38. tekstu). Koncepcija rukopisa nepodijeljena u cikluse temelji se na unutarnjem raslojavanju (meta)prostora, počevši od podjele na interijer i eksterijer, sve do shematizacije vanjskog i unutarnjeg, vidljivog i nevidljivog – od onoga što bismo, filmskom terminologijom rečeno, mogli nazvati totalom (kuća kao cjelina, primjerice) do detalja (zdjela na kuhinjskom stolu). Dezintegracija prostora pak ne poštuje linearnost, već je posljedica subjektičine impresije temeljene na trenutnom emocionalnom planu inficiranu prošlošću. Plan izgradnje, temeljni plan budućnosti, u tom je smislu svjesno neuvjerljiv: govorimo o kući koja neće biti podignuta i o povratku koji se neće dogoditi. Utoliko se, uz pojavu motiva zime u završnici rukopisa, logičnim čini prenamijenjena funkcija vokativa („oj!“) kojim zbirka završava: padež koji viče tako postaje eho izgubljenog vremena, eksploziv koji će kuću iz budućnosti, prije ili poslije, dići u zrak. Šteta što rukopisni uvod u eksploziju nije lišen visoke koncentracije recentno prokušanih literarnih sastojaka. I šteta što je kući, ovdje kao simbolu smrti te popratnih regresivnih pojava, u 24. tekstu dopisano ontološko svojstvo („Božja čekaonica“). Taj (ne)namjerni tračak nade, za estetsku dobrobit krajnjeg produkta, nužno je bilo izbjeći.