Lica traume

Drama Tomislava Zajeca Nestajanje, praizvedena u HNK-u u Zagrebu, bavi se teškom temom pedofilije, nasilja nad djetetom, koje je odraslo. Dijete, zove se Marko, u međuvremenu je postalo mladi znanstvenik u karijernom usponu, do kraja drame će i doktorirati iz područja geologije, preciznije erozije. Istom onom u kojem je prve korake napravio zajedno s traumom, u ljetnom kampu koji je vodio profesor Karlo, ugledni znanstvenik, u čiju je biografiju ubilježeno pregršt nagrada, od kojih će jednu primiti upravo tijekom trajanja dramskog vremena.

Marin Klišmanić i Krešimir Mikić odlično su se snašli u ulogama Marka i Karla, njegova zlostavljača / Snimila Mara Bratoš

Zajecova drama nije strukturirana linearno. Tako Vjera, Karlova supruga, izaziva salve smijeha u publici nakon što, tek što se gledalište ponovno napunilo nakon stanke, najavljuje da je prošlo osamnaest godina, uz pripomenu kako je takvo što moguće samo u kazalištu. Vjera ostaje na sceni i komentira događaje unatoč vlastitoj smrti. Dok se može činiti da Marko, neposredno nakon što je doktorirao, dolazi Karlu pohvaliti se i zahvaliti, on zapravo traži razračunavanje. Konačno suočavanje, pa ako treba i šakama. Sve maske padaju, svi se obziri gase. Ostaje trauma položena u ljude, iz koje, ipak, nije moguće posve nestati. Ipak, na sceni se ne odvija poetska lamentacija ili esejistička razrada početnog motiva. Upravo suprotno, odmataju se zanatski vješto napisani dijalozi.

Nestajanje je drama o traumi, procesu gubljenja sama sebe, koji počinje otkopčavanjem košulje po profesorovu naputku, a ne završava nikada. No ono je i studija karaktera, što dramu odvodi prema brojnim rukavcima i uvođenju likova koji nisu uvijek potrebni ni opravdani. Karlo, profesor, primjerice, ima kćer Teu. Na početku tinejdžerica buntovnih, kao iz karikatura ispalih kvazirevolucionarnih stavova, u kojima uz dvojku iz njemačkog citira Heideggera u izvorniku, pretvara se prema kraju drame u državnu tajnicu koja se pita – komu pogodovati, ako ne investitoru?, što je gotovo doslovno točan portret nekih prepoznatljivih lica s optužnica. Ili Alisa, konobarica i matematičarka – njezin je sin također bio u kobnom ljetnom kampu gdje se inicira nestajanje – a s njom će Marko posaditi drvo na sceni. Iako zanimljivi, ti (i još neki) sporedni likovi nemaju svrhe u cjelini, koja bi mogla funkcionirati i kao duodrama, između Marka i Karla.

Redateljica Dora Ruždjak Podolski, kojoj je ovo prva režija u zagrebačkom HNK-u, postavila je Nestajanje gotovo ljekarnički precizno. Na jednostavnoj scenografskoj podlozi tu su tek prljavosivi zidovi i nekoliko različitih stolaca (scenograf Stefano Katunar), glumci se kreću stilizirano, koliko je potrebno da se ne bi zaboravilo kako ipak nije riječ o simbolima, već punokrvnim karakterima. U drugom dijelu na sceni se posadi drvo. Na kraju rastvara scenografski element i u daljini, vidi kamp-kućica, jasna asocijacija na mitsko mjesto u kojem je trauma započela. I kostimi slijede sličnu logiku (kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović), pozivajući se na jasnu identifikaciju likova, no bez dodatnih pokušaja iscrtavanja značenja.

Marin Klišmanić u ulozi je Marka, mladoga znanstvenika i žrtve zlostavljanja. Marko je usto nagluh, nosi umjetnu pužnicu, što i njegov govor čini specifičnim. Klišmanić se u ulozi snašao i kreirao lik u čije suprotnosti je moguće vjerovati. Riječ je, utoliko, o vrlo uspjeloj kreaciji. Slično se može ustvrditi za Krešimira Mikića, koji je kao profesor Karlo iznimno uvjerljivo ostvario prijetvornu, blaziranu figuru čovjeka s mračnom tajnom koja, čini se, opterećuje sve osim njega. Nina Violić kao Vjera, Karlova supruga, pomaknula je izvedbu u ironiju, poigravajući se likom, posebno u drugom dijelu, kada prelazi u svojevrsnu nadrealnu komentatoricu zbivanja, što je uloga koja odlično pristaje prepoznatljivu izrazu Violićeve. Njihovu kćer Teu tumači Iva Mihalić, koja tijekom predstave ima zahtjevan zadatak transformacije iz karikaturalno idealistične tinejdžerke u beskrupuloznu državnu tajnicu, što je Mihalićeva ostvarila uvjerljivo. Lana Barić kao Alisa iskoristila je određenu zagonetnost svoga lika i kreirala najzačudniju ulogu u predstavi. Sudjeluju još i Iva Jerković Oreški (Ana, Markova supruga), Ksenija Marinković (Baka, Katica, Gazdarica), Ivan Jončić (Policajac), Marin Stević (Dečko s ekrana), Alen Šalinović (Vozač) te dječak Ruben Carović.

Svjetovi koje je Tomislav Zajec kreirao u Nestajanju kombiniraju gotovo ibsenovsko-krležijanski zamah dramskog sukoba s dječjom jednostavnošću. Drama HNK-a u Zagrebu s Nestajanjem je, nakon duljeg vremena, dobila nešto uspješniju predstavu, kojoj bi ipak koristilo da je kraća i lišena nepotrebnih rukavaca u radnji.