KAZALIŠTE IZDVAJA

 Žena popularnog pokojnika, Teatar &TD, red. Filip Šovagović

Ovaj fantazmagorični obiteljski ep putuje prostranstvima patiniranih prostora Studentskog centra. Izvrsna plejada izvođača u eter baca nostalgičnu atmosferu koja me neodoljivo podsjeća na devedesete godina prošlog stoljeća. Ivica Klimoje proslavljeni je kompozitor eksperimentalne glazbe koji karijeru (time i imovinu) ima zahvaliti supruzi Nadi, stvarnoj autorici glazbe.

Ekipa predstave Žena popularnog pokojnika / Snimio Luka Dubroja

Naravno da obiteljska anamneza rezultira narkomanijom, različitim drugim mehanizmima preživljavanja i obrane, i enormnim količinama autodestrukcije. Virtuoznost popularne predstave nije toliko u sadržaju, jer barem smo se analitike obiteljskih raspada nagledali i naslušali na ovim prostorima, koliko u atmosferi mraka koja nas šeretski uljuljka u opasni status quo. S lakoćom to postiže fantastična podjela, zajedno s bendom. Predstava je duhovita, kreativna i neobična. Osim svega toga, bit će zanimljivo i provjeriti kako će ekipa domisliti premještanje iz velike dvorane, koja je sada nedostupna. Koliko čujem, bit će zanimljivo.

Mala čuda, Tea­tar Exit, Teatrum,
red. Sanja Milardović

Sanja Milardović ovom je monodramom, gdje je autorica teksta, režije i glumačke izvedbe, stvorila veliki svijet malih čuda. Uz minimalno korištenje svih ostalih scenskih mehanizama, Sanja nas je podsjetila koliko je mašta velika i koliko je važan element kazališne predstave. Izuzev nešto rekvizite, nekoliko scenografskih elemenata i glazbe, Mala čuda ne koriste gotovo ništa, a ipak nam monumentalno prezentiraju bogat unutarnji život autorice Sanje, spisateljice Ane i njezine kreacije, nestašne Flore.

Sanja Milardović
u predstavi Mala čuda  / Sanja Milardović
u predstavi Mala čuda Snimio Davor Vuković

Sanja na nježan i komičan način govori o velikim temama poput osamljenosti, gubitka i stvaranja. Pogađa baš u onu, astrološkom terminologijom rečeno, Zlatokosinu zonu. Zonu u kojoj vlada mjera stvari. Zonu u kojoj je život moguć. Zonu koju svi gađamo. Iako su nagrade u umjetnosti diskutabilna kategorija, ipak zadivljuje činjenica da je ova monodrama na prošlim Marulićevim danima proglašena najboljom predstavom u cjelini.

 Agenda, de facto kazališna grupa, Zagrebački plesni centar, Tjedan suvremenog plesa, red. Simone Aughterlony i Saša Božić

Za kraj, Agenda. Režijski dvojac, Simone i Saša – koji su ujedno autori koncepta, inspirirani tehnikom kolažiranja povukli su paralelu suvremenog života raštrkane i skraćene pozornosti i scenskog izraza. Svaki od deset izvođača razvijao je vlastiti jezik. Pretpostavljam da je autorski tim sugerirao minimalistički pristup u iskazu te se pojedini izvođač mogao koncentrirati samo na jedan element (ili tek nekoliko). Ipak, kompozicija izvedbe orkestralna je. Baš taj dobro ugođen odnos pojedinačnog i zajedničkog daje ovoj suvremenoj plesnoj predstavi svježinu i oštrinu. Od prvog do zadnjeg trena gladno konzumira gledatelja u najboljem smislu tog izraza, na neki način izvrćući paradigmu sveprisutne konzumacije digitalnog sadržaja. Agenda je izvrsnim ritmom i tempom te sjajnom izvedbom ansambla (satkana od kombinacije domaćih i stranih snaga plesne scene) u meni izazvala snažnu emotivnu reakciju.