Katapultirana prava

Kroćenje goropadnice, nova predstava u Satiričkom kazalištu Kerempuh, nastala je prema motivima istoimene komedije Williama Shakespearea kojoj naslov jasno odaje glavnu okosnicu tog komada – otac Battisto Minola ne pristaje udati mlađu kćer Biancu, koju opsjedaju prosci, prije njezine starije sestre Katherine, koja odbija bilo kakvu pomisao na brak. Međutim, redateljica Selma Spahić, uz suradnju ansambla u sastavu Linda Begonja, Ines Bojanić, Borko Perić, Dražen Čuček, Marko Makovičić i Jakov Zovko, izvrće bardov predložak ne nužno da bi dokazala koliko je ta „komedija“ „problematična“ kada je riječ o pitanju ženskih prava, već kako se u tom tekstu zrcali današnje stanje stvari. Istom se tematskom preokupacijom redateljica bavi i u predstavi Kao i sve slobodne djevojke prema tekstu Tanje Šljivar u produkciji Ateljea 212 iz Beograda koju sam imala prilike gledati na prošlogodišnjem Bitefu.

Sam uvod, kao i cijela predstava, ima karakter metateatra / Snimio Luka Dubroja

Izuzev teme, za obje je predstave karakterističan svojevrstan ritam koji se provlači tijekom trajanja, bilo u glazbi, govoru ili pokretu. Upravo time započinje Kroćenje goropadnice, svi glumci, osim Linde Begonja koja tumači lik goropadnice Katherine, udaraju bičevima o pod i po zraku u njezinu smjeru. Takve slike, tj. grupne kompozicije s kombinacijama figura glumaca, funkcionalne scenografije i rekvizita (Matija Blašković) i svjetla (Aleksandar Čavlek), karakteristične u radu Spahićeve – vizualno su atraktivne te produbljuju značenje dramskog teksta. Osim toga, ukomponiran je niz stručnih tekstova o Shakespeareovu teatru i samoj drami, srednjovjekovnim metodama „preodgoja“ žena i feministički radovi Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, koja je potpisana kao suradnica na predstavi.

Sam uvod, kao i cijela predstava, ima karakter metateatra, a to je odlika većine bardova opusa, uključujući i ovu komediju. Iluzionizam se razbija osvjetljavanjem publike i korištenjem gledateljskog prostora za igru. U kontrastu sa scenografijom, kostimi (Selena Orb) su šaroliki, dizajnirani u skladu s epohom u kojoj se odvija drama, a svi glumci nose upadljivu, izražajnu šminku, gdje najviše do izražaja dolazi uporaba bijele boje preko cijelog lica. Što se tiče kontrasta, on je vidljiv i u izgledu i kostimima dviju sestara. Bianca (Ines Bojanić) nosi dugu haljinu koja ne otkriva gotovo ništa i prati njezinu liniju, a kosa joj je stegnuta u strogu punđu, dok Katherina (Linda Begonja) nosi haljinu duboka dekoltea i naglašena struka i bokova, a kosa joj je raskuštrana.

Tijekom izvedbe više puta dolazi do inverzije rodnih uloga, ne samo doslovno kada Zovko igra Katherinu koju Petruccio (Borko Perić) predatorski nastoji zavesti, već se to vidi i u ponašanju glumaca, ponajviše kod Linde Begonja, njezin lik, naime, poprima agresivne i nasilne karakteristike svoga novog supruga Petruccia. Posebno su dojmljiva dva trenutka, prvi je demonstriranje korištenja srednjovjekovne brnjice koja je dizajnirana prema povijesnom svjedočanstvu žene koja je prošla torturu, nosi ju Katherina u sceni prisilnog vjenčanja s Petrucciom, od kojeg neuspješno pokušava pobjeći. Druga je posljednja scena simulacije davljenja s velikim scenskim „katapultom“ na čijem se kraju nalazi stolac na kojem sjedi Katherina i završava predstavu citirajući razgovor sa Slavenkom Drakulić koji je ansambl vodio tijekom procesa, gdje upozorava na opasnost oduzimanja postignutih prava ženama. Selma Spahić tako opet sirovim slikama raskrinkava opasnu stvarnost u kojoj živimo i upozorava da borba za postignuta prava, nažalost, nikada ne prestaje.