Intermedijalni dijalog s Galovićevom poezijom

Pred nama je neobična knjiga nastala kao plod sinergije triju različitih autorskih glasova koji su međusobno udaljeni i vremenski i prostorno i poetički – Frana Galovića, Ivana Lovrenčića i Luka Paljetka. Krenimo od sama predloška, koji je ujedno nukleus ove pjesničko-likovne knjige. Jezgra je slavna kajkavska zbirka Z mojih bregov Frana Galovića. Pjesnik je na njoj radio u dva navrata, u proljeće i ljeto 1913. i 1914. godine, ali je ostala nedovršena. Sastoji se od uvodne pjesme Mojemu ocu i 22 pjesme razdijeljene u cikluse nazvane vivaldijevski po godišnjim dobima: Pramalet, Leto, Jesen i Zima.

Kultna zbirka

Prvotna je Galovićeva zamisao bila da u svakom ciklusu bude po sedam pjesama, dopunjenih uvodnom i završnom, ali u praksi je to ostvareno samo u prvim dvama ciklusima, do su u trećem realizirane samo dvije pjesme, a u četvrtom njih pet. Tako smo umjesto predviđenih 30 pjesama dobili 23. No bez obzira na to što je ostala nedovršena, zbirka Z mojih bregov nije nikakav torzo ili fragment nego se doima završenim, cjelovitim, štoviše vrlo homogenim djelom.

Zbirka je imala zanimljivu sudbinu. Budući da je Fran Galović poginuo već na samom početku Prvoga svjetskog rata, zbirku je na temelju autografa prvi objavio Miroslav Krleža na stranicama svoga časopisa Književna republika 1925. (br. 11–12). Potom ju je tiskao Julije Benešić 1940. u drugome svesku Sabranih djela Frana Galovića, dok je prvo samostalno izdanje priredio Dragutin Tadijanović 1948. u okviru Male biblioteke Nakladnog zavoda Matice hrvatske.

Moramo na ovom mjestu spomenuti nevjerojatnu sudbinu pjesnika Frana Galovića, koja na neobičan, gotovo mističan način korelira s atmosferom i osnovnim tonom u njegovoj kultnoj kajkavskoj zbirci. Naime, poznato je da je Fran Galović poginuo u jednoj od prvih bitaka u Prvom svjetskom ratu. Mobiliziran je početkom kolovoza 1914. kao pričuvni kadet 27. domobranske pješačke pukovnije. Zanimljivo je da Krleža u autobiografskom zapisu Poslije podne u 4 i 30 u crkvi svete Marije, datiranu 31. ožujka 1916, bilježi da je u zrcalu zagrebačke kolodvorske čekaonice ugledao na tren sjenu, odraz Frana Galovića, koji će uskoro poginuti na bojišnici u Srbiji. Piše Krleža: „Ušao je u čekaonicu, odrazio se u ogledalu kao sjenka i rasplinuo se u prljavosivom dašku zrcalnog amalgama kao dim.“

Živopisna Galovićeva zbirka gotovo je pozivala na intermedijalni dijalog – brojne pjesme su uglazbljene, a nije nedostajao ni slikarski odgovor

Galović je poginuo kao zastavnik 26. listopada 1914. kod mjesta Radenkovići u Mačvi; imao je samo 27 godina. Samo dan prije javio se dopisnicom prijatelju Milanu Ogrizoviću, gdje piše: „Moj dragi, još jednom Te pozdravljam. Jutro je i u 10 sati imamo navaliti. Sunce je, nedjelja i divno toplo jutro. Čovjek bi čisto želio umrijeti u ovako sunčan dan.“

Upravo tako se i dogodilo! Točne okolnosti pogibije nisu poznate, ali se spekuliralo da Galović nije slučajno pogođen u srce nego da je namjerno izišao na čistinu, kao živa meta, što bi onda bio suicidalan čin. To su, naglašavam, bila samo nagađanja, ali ljudi rado oko pjesnika pletu mitove, pogotovo oko onih koji su u svojim djelima tematizirali slutnje smrti ili makabrične predosjećaje vlastite tragedije. Sâm Krleža napisao je da je Galovićeva pjesma Kostanj već „pogrebna kantilena, izgovorena patetikom jednog epitafa“.

Bezdomni subjekt
i arkadijski krajolik

Skupa s Domjanovićevom zbirkom Kipci i popevke Galovićev ciklus Z mojih bregov ugrađen je u same temelje moderne kajkavske lirike. U zbirci se zrcale i duševna stanja i nemiri koje je tematizirala hrvatska moderna, ali i pjesnikova subjektivna drama. Galović je bio važan akter u pjesništvu hrvatske moderne. Uvršten je s devet pjesama i u glasoviti almanah Hrvatska mlada lirika, koji se pojavio u lipnju 1914, svega dan-dva prije Principova atentata u Sarajevu. Zanimljive su popratne biografske bilješke uz svakog pjesnika koje je, po svemu sudeći, pisao Vladimir Čerina. U biografskoj skici o Galoviću između ostaloga piše: „Živi odijeljeno, u kafanu ne ide /…/ Najvoli boraviti dane u vinogradu oca svojega ne čitajući novina i ne pjevajući pjesama.“

U tim riječima kriju se već i određene naznake za (moguće) čitanje zbirke Z mojih bregov. Ona je doista nastajala u očevu vinogradu i sve pjesme govore o podravskom zavičaju, životu i svakodnevnom ritmu njegovih stanovnika, njihovu etosu, vjeri i shvaćanju života. Galović je genius loci jer iz svoga peteranečkog mikrokozmosa stvara pjesnički svijet koji poprima šire, univerzalne dimenzije. Da, tu nas dočekuje prepoznatljiv krajolik Podravine sa svojim koloritom i dekorom grožđa, višanja, bresaka, kostanja, oraha, lastavica, debelih mravaca, tu je i seoska zajednica sa svojim običajima i vjerovanjima, tu su i živopisne lokalne figure poput erotične lijepe Kate ili zabavljača kuma Martina. Ali iz zbirke progovara tjeskobni lirski subjekt koji već posve pripada urbanoj kulturi i promatra svoj zavičaj s tugom, nostalgijom i rezignacijom, sa sviješću o prolaznosti i zauvijek izgubljenoj radosti. Povremeno je ispunjen i metafizičkim strahom, nemirom, čak i slutnjom skore smrti. On je od toga živopisnog svijeta već nepovratno udaljen i, kao što piše u antologijskoj baladi Kostanj:

Ja nazaj več ne mrem, da bi baš i štel,

Drugi me je život odnesel i zel. /…/

Zato ne mrem pota najti vre domo.

Tako se slika idiličnog, arkadijskog krajolika, locus amoenus, preobražava u intimnu, osobnu dramu modernog iskorijenjenog, bezdomnog subjekta. Sjetimo se poznate Galovićeve (štokavske) pjesme/soneta Childe Harold u kojoj se lirski subjekt, pjesnik-lutalica, već u prvom stihu pita Gdje mi je domaja?, dakle: Što sam ja?; Gdje su moji korijeni?. Zbirka Z mojih bregov kao da daje odgovor na to ključno pitanje o identitetu i iskorijenjenosti.

Nije nimalo čudno što je živopisna Galovićeva zbirka gotovo pozivala na intermedijalni dijalog. Brojne su pjesme uglazbljene, pri čemu se osobito ističe vokalni ciklus Z mojih bregov Krešimira Baranovića. Nije izostao ni slikarski odgovor. Spomenut ćemo samo dva primjera: grafičku mapu Z mojih bregov koju je izdala Sveučilišna i nacionalna biblioteka 1987. s crtežima Đure Mlinarca te izdanje bjelovarske Prosvjete u kojem je Galovićeva zbirka popraćena crtežima Ivana Lackovića Croate.

Duhovni srodnici

U podnaslovu najnovijeg izdanja stoji oznaka Bliskost po srodnosti zavičaja, čime se sugerira da su Fran Galović (koji je umro prije 110 godina) i Ivan Lovrenčić (koji nas je napustio prije 20 godina) potomci istoga zavičaja. Ta se tvrdnja može uzeti samo uvjetno. Naime, Galović je rođen u Peterancu kod Koprivnice, a Ivan Lovrenčić u Svetom Križu Začretju. Google maps pokazuje da je udaljenost između ta dva mjesta 102 km te da je od jedne do druge točke potrebno sat i 54 minute vožnje. Govor u Začretju prema klasifikaciji dijalektologa pripada srednjozagorskom dijalektu, a u Peterancu turopoljskom poddijalektu.

Ipak, između pjesnika Galovića i slikara Lovrenčića postoje mnogo dublje srodnosti od idioma kojim su govorili. Povezuju ih prije svega karakterne crte, a to je iskustvo osamljenosti, svijest o prolaznosti svega, o prozaičnosti ljudskih sudbina, o govoru mrtvih stvari. Kao što je lucidno napisao Luko Paljetak u svom predgovoru: posrijedi je korespondencija u svim pojedinostima, od onih realističkih do onih imaginarnih. Paljetak upozorava i na još jedno zajedničko svojstvo umjetnosti Galovića i Lovrenčića, i to iskustvo naziva htoničkim izvorištem. Posrijedi je iskonska, antejska povezanost sa zemljom, tlom. I, ne manje važno, Galovića i Lovrenčića povezuje i iskustvo bliskosti u doživljaju krajolika, koji u njihovim djelima nije folklorna slika ili idilična razglednica nego ponajprije stanje duše, unutrašnji prostor koji generira baladične ugođaje.

Posebno mjesto u knjizi pripada trećem majstoru, a to je Luko Paljetak. On nije napisao samo instruktivni predgovor nego i komentare uz svaku pojedinu Galovićevu pjesmu i Lovrenčićev crtež. To su kratke, lapidarne interpretacije, često od samo nekoliko rečenica. I u njima se Paljetak pokazuje kao istinski meštar od svega. Potrebno mu je svega par poteza da uđe u bit Galovićeve pjesme i Lovrenčićeva crteža (uostalom, Paljetak je 2001. napisao i zapaženu monografiju o Lovrenčiću). Primjerice u komentaru pjesme Lastavice lakonski konstatira: „Lastavice ništa ne vele, samo s vjetrom lete.“ A kao komentar Lovrenčićeva crteža uz Galovićevu pjesmu Jesenski veter stoji opaska: „Ugođaj je potpun, sav u vinskoj crvenoj i smeđoj boji i sve je intimno i domaće u tom prostoru koji je u tom kraju svakome više nego svet.“ To zapravo i nisu interpretacije nego produžene pjesme i crteži: Paljetak se pokazuje kao Galovićev i Lovrenčićev nastavljač i duhovni srodnik.

Zaključno: urednik Božo Biškupić sretno je spojio dva kajkavca i jednoga dubrovačkog gospara, a rezultat je rada te moćne gomilice lijepa knjiga rađena po ukusu najvećih bibliofila.