Etnofantazije sa zagrebačkog asfalta

Premda su se njegovi protagonisti međusobno poznavali, družili, katkad održavali zajedničke probe i miješali se u različitim kombinacijama, zagrebački novi val bio je sve drugo samo ne žanrovski homogen. Dok je Film novoprobuđenu zagrebačku monotoniju ranih 80-ih razbijao subverzivnim trominutnim pop-draguljima, Houra je na čelu Kazališta slikao život adolescenata istočnoga zagrebačkog predgrađa. Štulićeva Azra sličicama iz zadimljenih (pri)gradskih okupljališta gradila je spone s provincijom, a da toga nije bila ni svjesna – to je bio i ostao njezin osnovni forte.

Živopisna galerija new-wave-likova

S druge (pardon, četvrte) strane, Haustor je, nadahnjujući se alternativnim teatrom, uvijek zvučao najzagrebačkije, premda se glazbeno u dobroj mjeri oslanjao na etnomotive, u početku osobito iz Hrvatskoga zagorja. Bez obzira na to što je zaštitno lice benda bio i ostao Darko Rundek, mnogi su danas skloni zaboraviti činjenicu da se u njihovoj prvoj inkarnaciji kao središnja skladateljska figura nametnuo Srđan Sacher, koji je potpisao ili supotpisao sedam od ukupno devet pjesama na debiju Haustor (1981), uključujući onu s kojom su se probili u mainstream – Prva ljubav.

Izd. Croatia records, 2023.

U živopisnoj galeriji new-wave-likova onoga doba Sacher je nedvojbeno odudarao od ostalih. Rođen 1955. u Zagrebu, studirao je etnologiju i arheologiju na Filozofskom fakultetu, djelujući poput hipijevske, nomadske duše ubačene u fokus radikalnih supkulturnih promjena. U Haustoru je skladao, povremeno pjevao i svirao bas-gitaru, a onda je, nakon drugog albuma Treći svijet (1984), napustio sastav ostavljajući Rundeku da sam dovrši posao; ondje očito više nije bilo dovoljno mjesta za dvije velike, karizmatične autorske pojave.

A poslije? Sacherove epizode na čelu projekta Brojani, te u jazz-super-triju Dee Dee Mellow (s Gulićem iz Haustora i s Jurijem Novoselićem iz Filma) manje su razvikane, ali onda mu se 1987. napokon posrećilo s Vješticama. Bila je to još jedna, ovoga puta „prava i potentna“ (post)novovalna supergrupa, gdje su se uz Sachera našli Azrin bubnjar Boris Leiner i gitarist Filma Mladen Juričić. U njoj će se napokon u punom opsegu materijalizirati stara vizija znatiželjnog istraživača raznorodnih folklornih dijalekata – stopljenih, dakako, sa senzibilitetom rocka i postpunka. Kombinacija popa i etnoelemenata, ali iz novovalne perspektive – tako bi se možda mogao opisati zvuk Vještica, a njihov prvi album Totalno drukčiji od drugih iz 89. sada je napokon dostupan i u raskošno opremljenu vinilnom reizdanju Croatia Recordsa.

Osunčana pop-fantazija

Eklekticizam je upisan u njihov autorski i izvođački DNK. Prema Sacherovu pojašnjenju Vještice su, u skladu s „literarnom tradicijom Zagreba“, ime posudile od Marije Jurić Zagorke i njezine Gričke vještice, dok je zvuk malo kompleksnija priča. U nekom davnom razgovoru s Antom Batinovićem (otisnutu u knjižici reizdanja) Sacher će pojasniti da je slušajući Beatlese zavolio trominutnu formu pop-pjesme, ali je istovremeno bio fasciniran folklornom tradicijom sa svih strana svijeta. „Sve je to pentatonika“, koja je svemu tome zajednička, pa i glazbi Hrvatskog zagorja koja se može čuti na albumu. „Zato mi pjesme zvuče bolivijski i zagorski i kineski. Pentatonska ljestvica svima im je zajednička, sa svim modusima. Oduvijek tako radim, to je i Haustoru davalo šarma“, pojasnio je.

Doista, od prvih taktova albuma jasno je da je Haustor svojevrsno polazište, koje je ambiciozni trio nadogradio vlastitim ­world music-konstrukcijama. No kao što je Moja prva ljubav bila posve atipična na prvoj ploči Haustora (ali im je otvorila vrata prema uspjehu), tako i naslovna skladba albuma Totalno drukčiji od drugih površna slušatelja može navesti na krivi trag: riječ je o najpitkijoj pjesmi na albumu, o njihovoj ulaznici za slavu, makar kratkotrajnu, o osunčanoj pop-fantaziji sa zagrebačkih ulica: „Sad kad sam stvarno tvoj / predgrađa postaju plaže / hodamo bosi cijele noći / do prve stanice zvijezde repatice / jer smo totalno drukčiji od drugih.“

U ostatku albuma nazire se mnogo složenija i manje komunikativna slika. U jednom razmjerno recentnom intervjuu Leiner Vještice opisuje kao „gradsko-salonski bend koji je istraživao što se istražiti dalo na polju glazbe, nove sklopove i poliritmije“, uz stihove koji su, prateći zvuk, bili „manje-više hermetični“ i nisu se bavili smislom života. Doista, uz neke iznimke, poput Visoko kao lastavica (još jedna raspjevana zagrebačka pop-himna), pjesme djeluju toliko ritmički razlomljeno i istrzano da je na njih gotovo nemoguće plesati. Južna Amerika, Međimurje, Mediteran ili Karibi, reggae i pop – sve se to stapa u dinamičan, ne baš pristupačan koktel koji zahtijeva povećan slušateljski angažman. Ironično, začudnost najzatvorenije skladbe Zima ne dolazi iz imaginarnih „dalekih krajeva“ već se napaja na lokalnim, zagorskim izvorima. Upakirana u „zapetljanu“ ritmiku i somnambulnu poetiku, pjesma priziva rane dane Haustora poput Duhova, pa će iduća pjesma, relaksirana, reggaeom obojeno Zlato, slušatelju stići kao olakšanje poslije noćne móre.

Od albuma Totalno drukčiji od drugih novi slušatelji ne trebaju očekivati čuda – njegov frenetični sadržaj mnogima će zazvučati odveć specifično, artificijelno i neprobojno u svojim inovativnim ekskurzijama u nepoznato. Prvijenac Vještica je, prije svega, dokaz osobne evolucije Srđana Sachera kao istraživačke i autorske pojave koja je (s nemaštovito nazvanim sastavom, Sacher), i danas aktivna na sceni. Istovremeno, ovo reizdanje svjedoči o tome da naslov albuma nije tek iskaz arogancije samouvjerenih autora. Njime su zaista usađeni novi putokazi u razvoju hrvatske pop-rock scene, koja se od konca 80-ih počela otvarati raznolikim foklornim tradicijama na posve nov, drugačiji, radikalniji način.

Totalno drukčiji od drugih, zaista.