Crtica iz Drniša uz izložbu I. Meštrovića u Zagrebu

Dok ovo pišem, još traje velika retrospektivna izložba djela Ivana Meštrovića u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu (22. studenog 2023–3. ožujka 2024), a u povodu 140. godišnjice Meštrovićeva rođenja: Meštrović je igrom slučaja rođen u slavonskom Vrpolju 15. kolovoza 1883, no zavičajan je u Otavicama kod Drniša, a umro je u South Bendu u Indiani (SAD) 16. siječnja 1962. Naravno da se ja neću upuštati u posao povjesničara umjetnosti o Meštrovićevim djelima, nego ću napisati jednu crticu o Meštroviću i oko Meštrovića koja bi, mislim, mogla zanimati i širu javnost. A riječ je o najranijim počecima djelovanja toga našeg znamenitog likovnog umjetnika (kipara, slikara, arhitekta), ali i književnika. Spomenut ću neke ljudi koji su bili zaslužni za podupiranje Meštrovićeva talenta da se i školuje, a s potomkom jednoga od njih, Filipom Marušićem, uspjela sam i razgovarati, pa mi je podatke iz literature dopunio i nekim vlastitim sjećanjima na Ivana Meštrovića.

Bareljef dr. Filipa Marušića na drniškom
groblju sv. Ante u Badnju, rad Ivana Meštrovića

Filip Marušić (1938) unuk je dr. Filipa Marušića (1874–1944), a upravo je taj Marušić jedan od zaslužnih za Meštrovićevo školovanje. Meštrovićevu spretnost u modeliranju primijetili su već vrlo rano, pa ga je splitski klesar, kipar i graditelj Pavao Bilinić (1860–-1954) primio u svoju radionicu kao šegrta. No da ne ostane samo na zanatu, pobrinula se grupa tadašnjih viđenijih ljudi u Drnišu, kojima je i inače boljitak toga kraja ležao na srcu. Filip Marušić (iz omiške obitelji Davidović) bio je liječnik kojega su starija braća poslala na studij, što im je omogućilo bavljenje rudnim blagom, pa se i Filip zaposlio najprije kao rudarski liječnik u Siveriću (1903), a potom i kao općinski liječnik u Drnišu. Osim svojim osnovnim zanimanjem, bavio se i istraživanjem rudnoga blaga, poglavito željezne rude i boksita. Obilazeći pacijente po Dalmatinskoj zagori, napisao je i knjižicu Liječnikovi zapisi (1913), u kojoj je opisao težak život i mnoge tadašnje boleštine seoskoga stanovništva. Djelo po tonu donekle podsjeća na Lovčeve zapise Ivana Sergejeviča Turgenjeva (1818–1883), koji su također svojevrsna seoska društvena panorama dijela Rusije. Nije stoga nikakvo čudo što je dr. Filip Marušić svoje snage upregnuo u suzbijanje malarije, tada velikog problema za ljudsko zdravlje. Osim medicine, imao je i drugih interesa, pa je tako još od gimnazije prijateljevao s vrsnim arheologom, don Franom Bulićem, a bio je i član tadašnjega P.E.N.-a.

Marušić je aktivno sudjelovao u društvenom životu ovoga kraja, pa i kao dobrotvor (treba li uopće isticati da je svoje sirotinjske pacijente liječio mahom besplatno?!). Upravo je obilazeći pacijente saznavao štošta i o njihovim životima i o njihovim potrebama, pa je tako čuo i za izvanredno darovita mladića Ivana Meštrovića, kojega bi svakako trebalo poduprijeti da talent ne trati samo kao šegrt u klesarskoj radionici nego da ga razvija sustavnim školovanjem. To nije govorio samo dr. Marušić nego i lokalni župnik fra Krsto Belamarić. Konkretnije korake u tom smjeru poduzeo je fra Lujo Marin (1857–-1939), ali i grkokatolički župnik Ladislav Laboš (1855–1924), koji je po svoj prilici imao najviše znanja o likovnim umjetnostima, pa je zato i bio na čelu skupine uglednih Drnišana kad se u gostionici (svratištu) Nikole Adžije, brata ubijenoga političara i publicista Božidara Adžije (Drniš, 1890–Zagreb, 1941), utemeljilo Društvo pripomoći za uzgoj mladog Meštrovića. I dr. Filip Marušić bio je član toga društva.

Veze između Ivana Meštrovića i obitelji Marušić tu ne prestaju. Kad se dr. Filipu Marušiću rodio sin Dušan (otac mojega sugovornika), Ivan Meštrović bio mu je krsni kum. Upravo je taj Dušan Marušić dao urediti grob svoje obitelji na groblju sv. Ante u Badnju (udaljenu 2–3 kilometra od Drniša), do kojega su njegova oca Filipa, kad je umro 1944, na rukama nosili rudari odjeveni u svečane crne rudarske uniforme, u znak zahvalnosti za sve što je za njih učinio. Dušan Marušić naručio je od Ivana Meštrovića bareljef s likom svojega oca da na groblju sv. Ante u Badnju krasi nadgrobni spomenik obitelji Marušić.

Obraćanje Dušana Marušića (diplomata) Meštroviću takvom molbom nije bilo nimalo čudno. Osim što mu je Ivan Meštrović bio krsni kum, Dušan Marušić susretao se s Meštrovićem u više prilika, pa je tako jednom sa svojim sinom, također Filipom, posjetio Meštrovića u Sjedinjenim Američkim Državama, kamo je Meštrović 1946. bio pozvan da na Sveučilištu u Syracusi, u američkoj saveznoj državi New York, predaje kiparstvo. Meštrović je onamo prispio 1947. Upravo su ga u Syracusi posjetili Dušan i Filip Marušić ml., gdje im je Meštrović pokazao niz svojih drvenih skulptura u nastajanju (Raspelo i prizori iz Kristova života), koje danas krase Meštrovićev Kaštelet nedaleko od njegove negdašnje vile (danas galerije) na Mejama. Kaštelet je Meštrović kupio 1939. i u negdašnjoj kapelici Sv. Križa (koja je prije toga bila ljetnikovac jedne splitske obitelji) uredio izložbeni prostor nedaleko od vile na Mejama, u koju se Meštrovićeva obitelj uselila 1932, no nije u njoj i ostala. Posljednji put okupila se u njoj u povodu smrti Meštrovićeve majke Marte u travnju 1941.

Ovime završavam kratku memorabilijsku noticu o umjetničkim počecima Ivana Meštrovića i o nekim ljudima koji su bili zaslužni za njegovo školovanje. Što je sve godinama nakon toga nastajalo, može se još uvijek vidjeti na velebnoj zagrebačkoj retrospektivnoj izložbi u Klovićevim dvorima, priređenoj o 140. godišnjici rođenja našega likovnog velikana.