Brutalan gotički slatkiš

Nakon što je Barbie sredinom srpnja dokazala s kolikim će užitkom (i koliko brojna!) publika sastavljena ne samo od nostalgičara odraslih u osamdesetima i devedesetima pohrliti u kinodvorane kako bi na velikom platnu pratila naivnu mladu ženu pred čijim se očima otvara svijet, redatelj Yorgos Lanthimos pod svjetla reflektora dovlači mnogo manje konvencionalnu, i društveno manje prihvatljivu, ljudsku lutku. I pritom stvara puno bolji film od Grete Gerwig.

Uboga stvorenja (u originalu Poor Things) temeljena su na književnom predlošku, eponimnom, pseudogotičkom romanu škotskog pisca Alasdaira Graya, čija djela, izuzme li se predgovor ovom romanu, objavljen u časopisu Treći program Hrvatskoga radija, nisu dostupna hrvatskim čitateljima. Šteta je to jer, kao što Dickens ocrtava London, a Dostojevski Moskvu, Gray u svojim romanima oslikava Glasgow. I u tome je jednako uvjerljiv kad prenosi ono što pred sobom vidi kao i kad u izmišljenoj povijesti, temeljeći priču na tobožnje povijesnim zapisima, kreira žensku verziju Frankensteina. Bella Baxter je, doduše, od svojeg parnjaka ljepša, njezin je karakterni razvoj kudikamo zanimljiviji, ali pitanje u srži obaju djela isto je – jesmo li svi okrutne zvijeri, kao takvi rođeni i osuđeni da takvi umremo?

Tezi u prilog ide izjava Tonyja McNamare, izvanredno duhovita i pronicava scenarista, Lanthimosova partnera u prethodnom hvaljenom ostvarenju, Miljenici, i genijalnog uma iza HBO-ove serije Velika, vizualno raskošna prikaza života Katarine Velike. Upitan o inspiraciji, McNamara je kazao da ga je za nadgradnju lika Belle Baxter (koju na ekranu silnom energijom oživljava Emma Stone) nadahnula okrutnost njegove djece. Svi mi, kazao je, idealiziramo djetinjstvo i djetinjasto ponašanje svodimo na slatke prijestupe i povremeno iritantno skretanje pozornosti na sebe zaboravljajući pritom koliko djeca, lišena inhibicija u ljudsko biće upisanih odrastanjem, mogu biti okrutna. Intrinzična okrutnost, uz prirođenu znatiželju, značajka je u srži uvjerljivosti protagonistkinje nekonvencionalne priče, djeteta ograničena tijelom odrasle žene.

Bella Baxter, naime, nije čudo prirode nego bizaran plod nakaznog eksperimenta svojeg tvorca, viktorijanskoga liječnika Godwina Baxtera (uvijek dojmljiv Willem Dafoe), genijalnog i ludog znanstvenika koji, izvana i iznutra obilježen posljedicama eksperimenata svojeg još izvanrednijeg i pomaknutijeg oca, odlučuje emancipaciju postići nadigravanjem smrti. Nakon početnih pokušaja i pogrešaka, dolazi do tijela utopljenice koja, unatoč moždanoj smrti, novi život dobiva zahvaljujući netaknutom mozgu fetusa iz svoje utrobe, a s novim oblikom života, koji uspijeva uvjeriti da ga oslovljava nadimkom God, samo je jedan problem – unatoč odrasloj ljušturi, radni joj je program, kao u novorođenčeta, vraćen na tvorničke postavke. Utjelovljenje je to svake književničke priče o liku kao praznom prostoru kojem tek treba upisati i odrediti karakteristike. Ne bi li je izmjerio samo svojim metrom, Godwin Bellu isprva drži u izolaciji, a situacija se usložnjava nakon što žena ipak okusi svijet, prvo kroz poznanstvo s Baxterovim kolegom Maxom McCandlesom, kojem Ramy Youssef donosi element topline, a zaljubljeni mladić, koji se djevojkom želi i oženiti, funkcionira kao element razuma u prikazanom poludjelom svijetu. Ono što ne shvaća, ili barem ne u potpunosti, Bellina je infantilna, potom (pred)adolescentska potreba da se u potpunosti razvije. Taj put uključuje tinejdžerima svojstveno otkrivanje svih senzornih podražaja, pa i tjelesnih užitaka kojima se mlada žena bez stida odaje u društvu odvjetnika Duncana Wedderburna, još jednog muškarca odlučna da ju kroji po svojoj mjeri, u njegovoj maštariji kao lutku za seks. Ovdje valja pohvaliti i izvedbu Marka Ruffala koji napokon oslobađa svoju duboko potisnutu duhovitu i mračnu stranu.

Duhoviti mrak u srži je Lanthimosova stvaralaštva pa, kad Bella na svršetku svojeg putovanja kaže da nije pronašla ništa osim „šećera i nasilja“, jasno je koju referenciju želi potaknuti. No Uboga stvorenja mnogo su više od gotičke šećerne vune – iznimno korištenje kamere dodatno pojačava dojam vizualnog bogatstva raskošnih kostima i začudnog izgleda glavne junakinje, no mnogo je važnija poruka o odrastanju i sazrijevanju koja se filmom, mnogo suptilnije no što to suvremena holivudska produkcija obično čini, nastoji prenijeti. Dok slušamo o Belli Baxter kao „napaljenom Frankensteinu“, valja film povezati s knjigom i prisjetiti se prizora u kojem, u svojoj ranoj dobi, ona čita i Ljepoticu i zvijer. Važan je to trenutak jer ova Bella, kakvom je vide Lanthimos i McNamara pogotovo, u sebi spaja oboje – dječju naivnost, potrebu za slobodom, prokletstvo od kojeg se teško dade pobjeći i duboko ljudsku nemogućnost ovladavanja vlastitim strastima. Štoviše, na koncu pokazuje da, premda se čovjek postaje (i) njihovom kultivacijom, bez zadovoljenja vlastitih potreba nema sretna i ispunjena pojedinca spremna na altruističan doprinos čovječanstvu.