Borba protiv ksenofobije na steroidima

Nakon diplome na Freie Universitätu u Berlinu, Bernhard Schlink (1944) karijeru je izgradio kao pokrajinski sudac, a kao pisac se u njemačkoj književnosti javlja razmjerno kasno, potkraj osamdesetih, netom prije no što će, kao profesor javnog prava i filozofije prava 1992. prijeći na Humboldtovo sveučilište u Berlinu. Za razliku od, ne samo njemačkih, kolega pravnika, Schlink u autorskim istraživanjima ne fikcionalizira svoja iskustva iz sudnice – prve korake čini zbirkama detektivskih priča čijeg junaka, zanimljivo, naziva Selb da bi se potom posvetio literarizaciji nešto ozbiljnijih tema iz njemačke suvremene društvene svakodnevice. Svjetsku je prepoznatljivost stekao nakon što Stephen Daldry, nagrađivani redatelj filmova Billy Elliot i Sati, njegov roman Vorleser uzima kao predložak filmu Žena kojoj sam čitao (The Reader) s Kate Winslet i Ralphom Finnesom u glavnim ulogama. Isti je roman, samo tri godine po njegovoj objavi u izvorniku, 1998. u biblioteci Zlatka Crnkovića i prijevodu Renate Farkaš, objavio Algoritam. Različiti su domaći nakladnici tijekom četvrt stoljeća objavljivali Schlinka – Petrine knjige i roman Unuka, u prijevodu Helen Sinković, posljednji su u nizu.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2023.
S njemačkoga prevela Helen Sinković

Unatoč razmaku od 26 godina, Žena kojoj sam čitao i Unuka fabularno dijele određene sličnosti. Iako fokalizirana muškim pogledom, i iznesena u trećem pripovjedačkom licu, oba su teksta oblikovana oko nedostajućeg ženskog lika – u slučaju prvog romana to je mnogo starija žena, mladenačka ljubav protagonista, dok se nad drugim nadvija duh odsutne supruge. Obje su pokojnice preminule od vlastite ruke, jedna sigurno i namjerno, druga sustavno se uništavajući čak i ako je posljednji zaron bio puka slučajnost. Različita su samo vremenska postavljanja tih smrti, jedna dolazi na kraju, drugom priča počinje. I jedna i druga, Hanna i Brigit, autoru služe za razotkrivanje iščašenosti njemačkog društva.

Inicijalni je rasap u romanu Unuka razumljiv i povijesno jasan. Nakon smrti supruge postariji berlinski knjižar Kaspar, prekopavajući po njezinoj ostavštini, pokušava presložiti ostatak vlastitog života i u tom se procesu pojavljuje Strogi Bog, dotad mu nepoznat Brigitin autobiografski rukopis. Autor se ovdje vješto dosjetio upotrebi strukture romana u romanu kako bi u prostorno i vremenski ograničenim gabaritima njezino viđenje života s istočne postavio kao kontrapunkt njegovu pogledu sa zapadne strane Zida. Kao momak odrastao u Zapadnoj Njemačkoj, Kaspar život u DDR-u (ovdje većinski označenom kao NjDR) promatra kao egzotičan eksperiment, a po dolasku u (Zapadni) Berlin rado prelazi granicu ne bi li osjetio drugačiji oblik slobode i sputanosti. Ondje, za studentskih druženja mladih, upoznaje studenticu Brigit, koju odlučuje odvesti u bolji život. Obnevidio od mladenačke ljubavi i uživljen u ulogu spasitelja, ne primjećuje njezin sve veći trbuh pa mu kao potpuno iznenađenje dolazi otkriće da je, netom prije no što će sjesti u avion za Prag kako bi sišla na Tempelhofu, rodila dijete. Djevojčicu o kojoj poslije neće znati ništa i, preslaba da živi, potragu za izgubljenim djetetom, plodom kratkotrajne avanture s partijskim službenikom, preselit će u fikciju.

Mnogo poduzetniji Kaspar djevojčicu će, sada ženu imena Svenja, pronaći u narodnjačkom naselju u Donjoj Saski, kako s mužem Bjornom, u veoma dvojbenoj okolini, podiže kćer Sigrun pretpubertetske dobi. Prepoznavši, ponajprije očevu, pohlepu za novcem, Kaspar će je iskoristiti kako bi si povećom dotacijom (koju si i ne može lako priuštiti) kupio mjesto u djevojčičinu životu. Autor tu, ponovno, vrlo mudro protagonista koristi kao personifikaciju pokroviteljskog stava Zapadnih prema Istočnim Nijemcima nakon pada Zida i omalovažavanja što su ga u novoj, prividno „svojoj“ državi oni s „druge strane“ još dugo osjećali.

Time se otvara i suvremena, najdublja podjela unutar njemačkog društva jer sve čemu danas svjedočimo kroz novinske naslove – raspirivanje nacionalne mržnje pod krinkom „povratka njemačke zemlje njemačkom čovjeku“, uzlet AfD-a i berlinski milijunski prosvjedi protiv te stranke, Schlink je svojim romanom još 2021. anticipirao. I u njegovu se romanu, kao i u stvarnosti, sukob dvaju društava prelama preko najmlađih naraštaja. Ovdje Sigrun odrasta na slikovnici Djevojčica upoznaje Führera, ali Kaspar je, bez imalo pedagoške vještine i slijep na kontekst u kojem odrasta, iz njega pokušava iščupati bezobzirno, gotovo nasilno, šteteći pritom djevojčici i njihovu odnosu. Rastrgana između dvaju njemačkih društava od kojih nijedno nije doista njezino, u krešendu romana završava kao pomalo tragičan lik. Tužna je i stvarnost što je, u srazu dvaju supostojećih njemačkih društava, autor ocrtava – neriješena pitanja i nezaliječene rane iz prošlosti dovele su do ksenofobije na steroidima. U javnom, političkom diskursu još nije pronađen lijek za borbu protiv te pojave, a Schlink ga nudi kroz zanimljivo literarno promišljanje umotano u klasičnu obiteljsku sagu. Iako knjiga o važnoj temi nije uvijek i važna knjiga, Unuka će ostati upamćena kao dokument teškog i podijeljenog vremena.