Bilježnica egzistencije

Budi

Budi slobodan ako već možeš

kapnuti ledeni dah u lice pobožnima

što pred tuđim idolima dostojno

i slijepo dišu šuteći radi koristi

i ne libi se očajnički

viknuti kameleonima

željnima prolazne moći

i vlast što bez pravde

dijele prijestolja iznesena

pred siromahe.

Budi slobodan pred ženama

sjajnog lica što će drugima krasiti

dane za par zlatnih dukata,

jer živjeti sebe nije mrijet svijetu pogleda

što probijaju oklope tražeći neviđeno

i ne opiri se osudi uprljanih jezika

što ubijaju jače od mačeva.

Bezimen

Ja bezimen na ulici

prostrt na asfalt

udišem nadu posvud

u blažena zimska jutra

razapet između danas

i onoga što dolazi sutra.

Bezimen ispred šaltera

u očima birokrata

jurišam u poraze

u pobjede pred vratovima

svezanih i šarenih kravata.

Pjesnik, skitnica i izbjeglica

iz života na kraju mladosti

tužnoga i izboranog lica,

ja bezimen bez radosti.

Nasljeđe

Običnost skrivena u zagovore

na pragu slutnji izmrcvarena

u svakodnevnom oskudijevanju voljom

nađena s one strane ekrana.

Upijasmo ideje čiji izvor

poteče u tuđoj baštini,

ostavljenoj kao u nasljeđe

drugima što koračat će

u duhovnoj pustoši iza.

Zla slutnja umotana u jeftin papir,

u sliku i ton dana na izbezumljenost

na zaborav vlastita iskona,

na zaborav ruke pomirenja.

Bilježnica egzistencije

Podivljalo more

bori se načeto u praznini

želeći uzeti pomamu egzistencije

koja je otvorena bilježnica

i želi biti kronika poznatog

što stoji ispred, a uskoro iza dana.

Samo sam raspoređen

bez vidljivog horizonta

po zasluzi tu gdje jesam.

Sve su krive ideje i vlastita spoznaja,

jer tko bi ulazio u taj procjep bačenosti?

Avantura

Slavoluk izbora

i urušavanje odabranog,

i radost i užas i patnja

i bolest i smrt

raskidaju…

U procjepu vremena

u traženju nade

pred nama stoji

avantura rođenja

novih generacija.

Odobravanje

Isprike postaju kompromisi

riječi praznine u hodnicima

koji bruje povrijeđenom taštinom.

Zabačeni pogled u stranu

protumačen kao

prešutno odobravanje

u kojem se skriva prezir.

Hod zatvorenih očnih kapaka

vodi kroz predvorje skorašnjeg pada.

Prešutimo za svoje dobro

i odobrimo nakaradnosti.

Zamak

Strah je zamak,

od svijeta i od nas samih,

od ogledala duše bježimo

u patnju patnje.

Nebeske strijele

okomito padaju na naše domove

u vidu izvrnute riječi

kapaju na nas zaleđene kiše.

Tu smo na raskrižjima

i svatko gleda svoj putokaz

svoju zvijezdu gotovo

izgorjelu od sjaja.

Otuđenost u cjelini

U malaksalosti duha

u pretakanjima ponovljene misli

krije se hrčkov kotač

upregnutog modernog čovjeka,

krije se pojava

otuđenosti u cjelini.

Stranci smo među svojima

i bezbožni promatrači

bez mogućnosti kajanja.

Izdvojeni u podvojenosti

grabimo mirne kutke svemira

kako bi samo doživjeli odmor

od misli koje pate i uzimaju mir.

Oslobođenje nam nude

samo u obliku barkoda.

Bezvrijedna

Umoran sam

od kupovine ljubavi

i od želje da te imam,

jer znam i drugima

prije mene si lagala.

Umoran sam

od tvoje ravnodušnosti

i hladnoće bez sjaja.

Nisi prva takva,

a ni posljednja,

iako znam negdje duboko

da sve što mogu kupiti

nikada nije ni bilo vrijedno.

Ogoljena

Ponovno nudiš prazan osmijeh

i poljupce pune praznine

u krevetu gola bez ogoljenja

duše koja krije tamu.

Leći ćeš noćas

bez strasti u užitak

i platiti danak izgubljenim

snovima tvoje mladosti.

Što li pamti tvoje tijelo?

Čije dodire nosiš na sebi?

Kako živiš u spoznaji

da dušu nemaš ili je kriješ?

Odmor od bluda u ljubavi

bi bio možda samo predah

između dva nova razvrata.

*-*-*-

Pjesnik, skitnica i izbjeglica

Piše Darija Žilić

Dražen Stojanović rođen je u Mostaru 1986. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu diplomirao na Teološko-katehetskom studiju. Za vrijeme studija objavljuje i zbirku poezije u nakladi splitske podružnice sarajevskog Napretka naslovljenu Nadano (Split, 2008) te je jedan od urednika studentskog časopisa KBF-a u Splitu Odraz. Objavljivao je pjesme i članke u časopisima Žarište, Danica, STOP, Počeci, Svjedok, Odraz, Naša ognjišta, Book – časopis za promicanje kršćanskih vrednota, Obnova, Školske novine i u književnim časopisima Osvit, Motrišta i Marulić. Pjesme su mu uvrštene i u Antologiju XXI. stoljeća hrvatskog urbanog pjesništva (Osijek, 2010), zbornik duhovnoga stvaralaštva Vrelo nadahnuća (Ludbreg, 2016) te u zbornik domoljubnih pjesama Pjesmom protiv zaborava (Vukovar, 2016). U prvoj proznoj zbirci Pričam svoju priču (Petrinja, 2017) objavio je priču pod naslovom Krugovi. U tjednicima Katolički tjednik, Hrvatsko slovo i Glas Koncila objavljivao je svoje prozne te poetske radove i aforizme. Okušao se i u kazališnoj kritici i novinarstvu. U razdoblju od 2010. do 2015. živi i stvara u Zagrebu. U osnovnim školama radio je i kao vjeroučitelj. Trenutno živi i zaposlen je u Austriji. Poezija Dražena Stojanovića, predstavnika mlade hrvatske dijaspore, egzistencijalistička je, a lirski subjekt kao „pjesnik, skitnica i izbjeglica“ razapet je između ovog sada i onog što dolazi sutra. Egzistencija je „otvorena bilježnica“: pjesnik govori o bačenosti u svijet, o osjećaju izmještenosti („stranci smo među svojima“), o bezimenosti pred svijetom tehnokracije i birokracije. Stojanović piše o licemjerju, o kompromisima koji ustupaju mjesto istini, o prešućivanju i „idolima spilje“. Njegova je poezija misaona, ali i „ogledalo duše“, prožeta slobodarstvom, kršćanskim duhom, kritikom potrošačkog društva i iskrivljenih vrijednosti, opisom otuđenja među ljudima, kameleonstva i sveg prijetvornog. Stojanović poetski piše o idealizmu, strasti, ljubavnom razočaranju, autentično i otvoreno. Premda uočava sve aporije suvremenosti, pjesnik radosno imaginira „avanturu rođenja/novih generacija“.