Vječni povratak rata u našu (ne)suvremenost

Godina 2023. bila je obilježena ratnim razaranjima u Ukrajini, Izraelu i na Bliskom istoku, u Gorskom Karabahu došlo je do protjerivanja Armenaca, porasla je napetost između Kine i Sjedinjenih Država, troškovi energije dosegnuli su nove vrhunce, kao i zabrinutost za sigurnost hrane izazvana ratom u Ukrajini.

Povijest čovječanstva paradoksalna je, jer su neki događaji bili i predvidljivi i iznenađujući. Bilo je predvidljivo, pa čak i neizbježno, da će se prije ili kasnije arapsko-izraelski sukob reaktivirati i prijeći u brutalnu konfrontaciju. No apsolutna okrutnost Hamasove agresije šokirala je javnost, nitko nije vjerovao da će pokolj poprimiti takve razmjere. U budućnosti nas očekuje zapaljiva geopolitička situacija u cijelom svijetu. Rat u Ukrajini, sukob u Gorskom Karabahu, Hamasova agresija na Izrael podsjećaju nas da je sadašnje vrijeme obilježeno radikalnom neizvjesnošću. Tragičnost nas nikada nije napustila. A zapadni svijet, zanesen kantovskim snovima o Vječnom miru, mentalno je loše pripremljen da se politički suoči s takvom realnošću.

Arhaični modernitet
i (ne)suvremenost

Naime, kada iščitavamo trend oživljavanja i razbuktavanja mnoštva zaleđenih konflikata i latentnih sukoba, teško je oduprijeti se dojmu da svjedočimo svakodnevno vječnom povratku rata i osjećaju da se povijest vječno ponavlja, jer nepravedni mirovni ugovori iz prošlosti često uzrokuju iste učinke revanša u budućnosti. Prisjetimo se da Turska nikada nije prihvatila teritorijalne podjele tadašnjega poraženog Otomanskog Carstva iz ugovora iz Sèvresa 1920, dok je trasiranje umjetnih granica Sporazumom Sykes–Picot iz 1916. ostavilo na Bliskom istoku potencijale teritorijalnih sukoba i kriznih žarišta. Slike koje nam stižu iz Ukrajine ponekad bude osjećaj povratka u Drugi svjetski rat, s nepreglednim kolonama oklopnih vozila, deportiranim civilima i razorenim gradovima. Sve te asocijacije iz jednog doba nastoje sugerirati univerzalnost i bezvremenost ljudske patnje, jer je to jedan od mehanizama humanitarnog sentimenta još od kraja 18. stoljeća. No u kontekstu fenomena ubrzavanja povijesti i medijske diseminacije realnost je složenija.

Svijet ide u smjeru nove geopolitičke tripolarne rekonfiguracije: uz „klasični“ sukob Istoka i Zapada jača globalni Jug, koji jasno ne podržava Rusiju u njezinu agresorskom ratu, ali izražava rezerve prema Zapadu / Izvor Pixabay

Složenost suvremenih sukoba i rata u Ukrajini (rovovske su bitke popraćene cyber-napadima uporabom umjetne inteligencije i dronova) uvijek treba smjestiti u kontekst u kojem se događa i koji nikada nije isti. Suočavanje s realnošću ratnih zbivanja u svijetu koja poprimaju arhaične i visoko moderne oblike pretpostavlja iščitavati sam režim historiciteta u kojem živimo i djelujemo, a što znatno ovisi o postojećim svjesnim i podsvjesnim strukturama imaginarnog kolektivnog pamćenja koje određuje naša stajališta i postupke. Riječ je o „simultanosti nesuvremenosti“ o kojoj govori njemački filozof Ernst Bloch. Povijesna se imaginacija mora analizirati iz višestruke i sinkronijske temporalnosti u mjeri u kojoj društveni akteri nisu prisutni na isti način u povijesti koja se stvara, što objašnjava prizore barbarskih oblika napada unutar visokotehnološkoga globaliziranog društva.

Izazov je međunarodnog poretka kako uravnotežiti, pomiriti ili neutralizirati suprotne temporalitete i potencijalne erupcije sukoba unutar jednog integriranog sustava ravnoteže i dijaloga. Takva nesuvremenost našeg doba, koje neki sociolozi nazivaju „arhaičnim modernitetom“, objašnjava ratne sekvencije koje nalikuju na one iz 19. i 20. stoljeća. Taj fenomen također pojašnjava diskrepanciju između anakronoga ruskog diskursa o borbi protiv nacizma u kontekstu rata u Ukrajini, ali i grozne okrutnosti Hamasa u židovskim naseljima koje nalikuju na pogrome iz 19. stoljeća i 20. stoljeća.

Deglobalizacija i redefinicija globalnih institucija

Rat u Ukrajini ubrzao je, ali ne i pokrenuo veliku transformaciju u svjetskom poretku. Sposobnost dominantne globalne sile da izgradi i održi globalnu hegemoniju nad drugim silama vjerojatno je propala. Skupina sila u usponu (Kina, Brazil i Indija) ili sila u nastajanju (ostale zemlje BRICS-a) ne samo da osporavaju američku hegemoniju nego i snažno utječu na redefiniciju globalnih institucija. Međunarodni su odnosi brutalno repolitizirani. Pojavili su se novi pojmovi, kao „kolektivni Zapad“ i „kolektivni/globalni Jug“, koji dovode u pitanje dosadašnju cirkulaciju dobara, financija i kapitala, dok policentričnost i fragmentacija prostora najviše dolazi do izražaja u monetarnoj, ali i informacijskoj domeni.

Središnje pitanje jest može li se globalni poredak preustrojiti integrirajući centrifugalne regionalne aktere i sile globalnog Juga koji se razvijaju autonomno i konstruiraju vlastite sustave vrijednosti koji su često protuzapadno usmjereni. Svijet obilježava fenomen deglobalizacije, koji su prepoznali MMF i nekoliko drugih međunarodnih institucija, uz znatan pad multilateralizma od 2010-ih. U budućnosti će se međunarodni poredak zasigurno suočiti s fenomenom re-shoring (friendly shoring) ili „prijateljskom potporom“ i, općenito, protekcionističkih mjera koje sve više zabrinjavaju institucije Sjevera. Riječ je o sustavu koji SAD gradi premještanjem neke grane gospodarstva u prijateljske zemlje, što za posljedicu ima ponovno stvaranje bloka zemalja koje stoje iza Sjedinjenih Država, njihovih vrijednosti i pravila. Poticanje prijateljske potpore lancima opskrbe u velikom broju „prijateljskih zemalja“ trebalo bi jačati sigurnost pristupa tržištima, smanjiti rizike.

Protekcionističke mjere ne odnose se samo na ograničenje uvoza, nego sve više i na ograničenje izvoza, često u područja koja se smatraju „strateškim“. Kraj tzv. sretne globalizacije obilježen je povratkom Schmittova koncepta politike, utemeljena na prepoznavanju i dihotomiji „prijatelj/neprijatelj“. Deglobalizacija koja se odvija pred našim očima, potaknuta povratkom nacija i krizom multilateralizma, nije bila ništa drugo nego povratak diskriminirajuće politike na globalnoj razini. Kada je opisao Postamerički svijet u knjizi objavljenoj 2008, Fareed Zakaria, novinar i američki esejist indijskog podrijetla, nije se usredotočio na slabljenje Sjedinjenih Država, već na uspon Drugih, ponajprije Kine, koja se sada koristi ratom u Ukrajini i na Bliskom istoku kako bi se nametnula kao posrednik-arbitar u međunarodnim odnosima. Službeni manihejski stav Rusije i djelomično globalnog Juga o borbi protiv „arogantnog i dekadentnog“ Zapada navješćuje i blokovsku svjetonazorsku frontu unutar globalne geopolitike.

Doba velikih izbora

Svakako se ne možemo zadovoljiti razmišljanjem o svijetu u smislu bipolarnosti između Sjedinjenih Država i Kine, jer složenosti svijeta idu u smjeru nove geopolitičke tripolarne rekonfiguracije: uz „klasični“ sukob Istoka i Zapada, sada globalnog Zapada i globalnog Istoka, nastaje i jača globalni Jug, koji ne podržava jasno Rusiju u njezinu agresorskom ratu u Ukrajini, ali izražava rezerve prema Zapadu, a takav će mogući tripolarni poredak u budućnosti biti u najmanju ruku asimetričan i kaotičan.

Slika svijeta u budućnosti ovisit će o rezultatima masovnih izbora diljem svijeta 2024. Polovica planeta izaći će na izbore, građani tridesetak zemalja birat će svoje čelnike, uključujući i neke od najutjecajnijih država na planetu. Financijska i vojna potpora Ukrajini znatno ovisi o rezultatima izbora u SAD-u, na kojima će se politički nadmetati demokratski predsjednik Joe Biden i najvjerojatnije bivši republikanski predsjednik Donald Trump. U Rusiji Vladimir Putin, koji je na čelu Rusije već 23 godine, nastojat će ostati na vlasti do 2036, što mu potencijalno omogućuje da vlada dulje od Staljina. Gotovo milijarda Indijaca izaći će na birališta između travnja i svibnja, kada će najmnogoljudnija zemlja svijeta odlučiti daju li premijeru Narendri Modiju i njegovoj nacionalističkoj stranci BJP treći mandat. U Meksiku bivša gradonačelnica Ciudada de México Claudia Sheinbaum kandidirala se u ime stranke Moreno kako bi zamijenila predsjednika na odlasku Andresa Manuela Lopeza Obradora. Na europskim izborima u lipnju više od 400 milijuna birača s pravom glasa iz 27 zemalja Europske Unije birat će 720 zastupnika u Europski parlament. Glasovanje će biti test potpore za desničarske populiste, potaknute pobjedom Stranke za slobodu (PVV) Geerta Wildersa na posljednjim izborima u Nizozemskoj i Giorgie Meloni u Italiji.