Visibabin pokušaj bijega

Predstava Visibaba, autorski projekt Sanje Milardović, Lane Barić i Nikoline Rafaj, zanimljivo je zamišljena, no došlo je do disproporcije obećanja najave i njezine realizacije. Teme osamljenosti, zatvorenih pojedinaca koji ne osjećaju pripadnost društvu ili bilo kojem obliku zajednice, bez obzira što su ih formalno dio, svakako su aktualne i stalno rastu te su stoga  pogodne za scensko istraživanje.

Visibaba je žena u četrdesetima koja kroz sat vremena čekanja u liječničkoj ordinaciji, strahujući od rezultata pretraga, preispituje svoj život, konstatirajući da još nije učinila mnogo toga. Situacija koja bi se mogla dogoditi svakome, a vrijednom scenske razrade čini je karakter Visibabe, žene podrijetlom iz Sinja, dakle tradicionalnog kraja, koja živi u Zagrebu. Diplomirala je bibliotekarstvo, radi u knjižnici, mnogo čita i na poslu i kod kuće, živi s dečkom koji je baš i ne razumije, ali ga nema snage ostaviti, ima roditelje koji je smatraju, majka naročito, promašenim slučajem jer je oduvijek bila različita od ostalih djevojaka. Nema djece, nabavila je mačku. U svemu se tome, zasigurno, mnogi mogu prepoznati. No, što je kod Visibabe Lane Barić zanimljivo, zašto gledamo njezin monolog u čekaonici sat vremena u polukružnoj dvorani &TD-a?

Interpretacija Lane Barić u svakom je trenutku zaista odlična / Snimio Luka Dubroja

Lana Barić kreirala je lik žene prilično opsesivnog, frojdovski rečeno analnog karaktera, koji se za svaku promjenu mora pripremiti, ne voli riskirati, sklona je sigurnim radnjama, živi više u čitanju nego sudjelovanjem u vanjskom, stvarnom životu. Izvedba Lane Barić dosljedna je i točna, dok svi spomenuti problemi proizlaze iz teksta koji su zajedno kreirale redateljica Sanja Milardović, Lana Barić i dramaturginja Nikolina Rafaj. Osobe poput Visibabe postojale su u cijeloj ljudskoj povijesti, u svim kulturama, i kako su, prema psihologijskim spoznajama, svjesne svojih ograničenja, vrlo je moguće da su oduvijek žudjele za onim što se ne usude poduzeti i/li pokušati ostvariti. Nervoza iščekivanja liječničkog pregleda naglašava atmosferu panike, lamentiranja nad stanjem svijeta dok lamentira nad svojim nedovoljno realiziranim životom, tražeći sigurna uporišta točaka koje su ipak dobre i za koje bi se mogla „uhvatiti“. Visibaba je dobra i topla osoba, okovana strahovima, što je u izvedbi Lane Barić izraženo, te nastoji pružiti podršku ljudima, barem u čekaonici, dok se žali na nedostatak podrške u svim segmentima naših života.

Interpretacija Lane Barić u svakom je trenutku zaista odlična. Tjeskobu življenja Visibabe bez ostatka je donijela na scenu, premda su unutar njezina lica nedovoljno razrađeni elementi te tjeskobe. Ostaju na deklarativnoj razini, i na stalnoj, upravo analnoj nervozi nemogućnosti iščekivanja i nošenja s neizvjesnošću. To možda i jest tema ove predstave, ali Visibaba žali za svime što je neizvjesno, a ona nije imala hrabrosti poduzeti. Njezin je san da nekoga ostavi (vjerojatno partnera čiji glas čujemo snimljen u replikama), ili da zapjeva na Eurosongu. Njezine su želje poprilično infantilne, tinejdžerske, legitimne, ali ne posve logične; ipak, za školski primjer frojdovske neuroze koja nema polazište u stvarnosti, nego u tipu ličnosti, nedostaje dubine drame takvog karaktera. Visibaba je načitana, ali joj se znanje svodi na statistike i na praćenje vijesti kroz aplikacije na mobitelu, vjerojatno kao prikaz želje za kontrolom. Ne promišlja preduboko, samo traži bajkoviti magični kamen nečega što njezinu životu nedostaje, a tako se vjerojatno osjeća većina stanovništva današnjeg svijeta, osim iznimnih pojedinaca koji su unatoč preprekama uspjeli postići svoje ciljeve.

Završna numera u kojoj Visibaba pjeva hit Whitney Houston I wanna dance with somebody, odjevena kao da je na Eurosongu, nakon što smo čuli snimljeni glas doktora koji kaže da se ipak radi samo o žučnim kamencima, a ne o raku, ima nagovijestiti da će ona nastaviti živjeti hrabrije, no taj se dojam ne postiže. Publika ostaje pod dojmom svakodnevnosti i prosječnosti, ne glumačke nego tematske. Upravo je ta površnost današnjeg načina života tema koju bi trebalo radikalnije i hrabrije problematizirati; nije je dovoljno samo prikazati. Možda će upravo ova glavna zamjerka donijeti gledanost predstavi, ne bi bilo čudno, no umjetnost mora nastojati ići i dalje; uvijek postavljati pitanja. Dodati ono malo ali nužno zrno soli, nastojati u potrazi za kamenom mudraca, baš kao i Visibaba.