Udar sreće kao šaka u pleksus

„Jesi li sretna u braku?“ pitanje je kojim se zapleće radnja svakog ozbiljnijeg petparačkog ljubavnog romana kakvi su se na prijelazu tisućljeća darovali uz tiskovine tada nazivane „ženskim časopisima“. Ne bi li se štivo približilo potencijalnoj publici, protagonistkinje su mu uglavnom bile požrtvovne, ali od neobzirna, možda tek prezaposlena muža zanemarene žene, no s vremena na vrijeme pojavila bi se i pokoja dobrostojeća, obiljem sputana supruga, u dokonom životu koje je „nešto novo“ dobrodošao začin. Takva stiže kao maštarija, da u čitateljicama pobudi zavist ili želju. Kako bilo, oblik je eskapizma. U jednom takvu upravo se pogubio Woody Allen.

Susret Fanny (Lou de Laâge) i Alaina (Niels Scheider) u Parizu okosnica je Allenova filma / Izvor MCF

Predstavljajući svoj posljednji film, redatelj i scenarist u jednom je intervjuu izjavio da u životu „nije imao ništa osim sreće“. Nakon devedesetominutnog sjedenja pred platnom, i bez poznavanja izvannarativnih okolnosti, nameće se zaključak – sreća ga je napustila. Naslovu unatoč, kako se u promotivnim aktivnostima ne propušta podcrtati, „pedeseto jubilarno“ Allenovo filmsko ostvarenje umjesto kao Udar sreće funkcionira kao šaka u pleksus. Priča je jednostavna, zapravo stereotipna – naizgled sretno udana pripadnica više srednje klase Fanny (Lou de Laâge) na ulici slučajno susreće nekadašnjega školskog kolegu Alaina (Niels Scheider). Slatko i simpatično, on je, nakon tolikog vremena, bez poteškoća prepoznaje, pretresu nekoliko zajedničkih tema, u dražesnim pariškim parkovima podijele pokoji kroasan (u ovom slučaju sendvič boljeg okusa od svih skupih jela na kakve je Fanny navikla) i, nakon postavljanja krucijalnog pitanja s početka, postaju ljubavnici. Od stvarnosti kidaju trenutke za svoju propupalu romansu, njegov dosadno namješten stan, ljubavno utočište, njoj izgleda bolje od palače u kojoj živi. I sve bi završilo kako je i teklo, bljutavo i mlako, da nije Jeana, njezina supruga (Melvil Popaud), koji baš i ne voli biti ostavljen u prašini. On za život zarađuje zgrćući bogatstvo za one već dovoljno bogate i prelaženje prepreka nije mu problem pa možda kratkotrajna zabava dokone bogatašice postaje podloga za savršen zločin. Jer Jean ima svoje ljude, vrlo kreativne i vične ostvarivanju svakog scenarija, a deficit Alainova strpljenja ravan je onom Orfejevu – nije ga teško pronaći, uloviti i poslati na bolje mjesto. Priču donekle spašava Fannina majka (Valérie Lemercier), koja, poput znatiželjnih starijih gospođa bližih talijanskom i primorskom krugu (često ih se naziva „nonicama“) neuvjerena u teoriju o iznenadnu kukavičluku kćerina „dečka“, nastavlja vlastitu istragu, a dug je nos dovodi na pravi trag. Osim toga, u ovom filmu njezin lik funkcionira i kao personifikacija karme, čijim su djelovanjem, naposljetku, protagonisti pogođeni mnogo žešće nego srećom.

Glumci, predvođeni u pravoj mjeri inteligentnom i šeretskom rolom Lemercierove, jedan su od spasonosnih elemenata ovoga neuvjerljivog filma čiji su likovi tropi, jednodimenzionalne karikature. No oni ih iznose s profinjenom jednostavnošću, toliko šarmantno da ih je teško moguće zamisliti i u kakvoj drukčijoj situaciji. Šarmantna je i scenografija – Pariz u jesenjim bojama bio bi dobra kulisa čak i natjecanju u izražajnom čitanju restoranskih jelovnika, a majstorska fotografija Vittorija Storara pojačava dojam. Nemoguće je, naravno, zaobići glazbu – kuda god pošao, Woody Allen sa sobom nosi jazz. Donio ga je i u francusku prijestolnicu, pomiješao s francuskim svojih glumaca (koji izgovaraju, mora se priznati, ne najspretnije preveden scenarij) i, svaštareći po svojem opusu, stvorio djelce koje bi moglo biti i drama i triler i crna komedija, ali ostat će upamćeno tek kao pedeseti film Woodyja Allena.

Prvi film u potpunosti snimljen na francuskom jeziku redatelj radi u egzilu, zbog optužbi za napastovanje pastorke Dylan Farrow početkom devedesetih, uskraćen mu je pristup tvornici celuloidnih snova, što ipak ne sprečava glumce s A-liste da se njegovim projektima pridruže niti publiku da pohrli na, prije svega, pariške premijere. Interesu nije pomogla ni medijski potencirana najava kako je, ujedno, riječ o posljednjem Allenovu filmu iako su njegovi odgovori vrlo kontradiktorni. Nije posljednji, a možda i jest. Neće snimati filmove jer ne želi da se brzo pojave na streaming-platformama (ipak je on čovjek za kinodvorane), ali rado potpisuje ugovor s jednom takvom. Proturječnosti je mnogo, a one su, kao i izvankontekstualne rasprave o filmu, zanimljivije od filma.