U svaku novu godinu ulazimo sa sjenom prethodne, a meni se to sada dogodilo doslovno

U prosincu se redovno bira riječ godine, a očekivani finalisti bili su 2023. AI, X, krunidba, deepfake, distopija i implodirati, ali i doppelgänger. Zbog njega mi je krivo kao psu. Lani sam bio pročitao obje vijesti naslovljene Doppelgänger murder — to jest ubojstvo dvojnika — ali mi je promaknuo njihov značaj, tako da mi je ovo posljednja prilika da vratim dug čitateljima.

Doppelgänger je jedan od onih čudnih slučajeva u kojima se Englezi koriste njemačkom riječju bez nekog očitog razloga, kao što su kindergarten (dječji vrtić), gesund­heit (nazdravlje) ili schadenfreude (zluradost). Prvi je slučaj bio u Ingolstadtu, gdje je 23-godišnja Iračanka, zbog sukoba s obitelji, odlučila lažirati svoju smrt i pobjeći s vršnjakom iz Kosova. Preko Instagrama pronašli su djevojke njoj slične pa jednu namamili, ubili i, unakažena lica, ostavili u autu. Čak je i obitelj mislila da je to ona, ali policiju nisu prevarili te ih je uhitila. Analogan slučaj bio se dogodio u New Yorku, gdje je 47-godišnja Ruskinja, koja je već imala neprilika sa zakonom u domovini, otrovala prijateljicu samo zato što joj je bila slična, tako da joj može ukrasti dokumente, a s njima i identitet.

Da je doppelgänger znak vremena, prepoznala je i Naomi Klein, koja je 2023. objavila knjigu

Doppelgänger je zapravo više od običnog dvojnika. U njemačkim predajama to je prikaza koja nam je identična, a susret s njom najavljuje smrt. Giovanni Papini u Sasvim nemogućoj priči ispovijeda kako mu je došao nepoznat mladić s rukopisom i neobičnom ponudom: svidi li se piscu pripovijest, za koju naglašava da je izmišljena, pisac se obvezuje da će ga učiniti slavnim; ne svidi li mu se, ubit će se. Pisac je užasnut — priča je bila potpun i podroban izvještaj o njegovu unutarnjem i javnom životu, najbrutalnije iskren i točan. Objavljivanje te knjige značilo bi za nj propast pa mladiću savjetuje da se ubije, ali nakon smrti doppelgängera osjeća da se ni njegov život ne može više nastaviti. E. T. A. Hoffman opisao je u romanu Đavlov eliksir čudesno prepletanje života redovnika Medardusa i njegova suludog grofovskog polubrata, koji se pojavljuje u najnezgodnijim trenucima. Dostojevski je u romanu Dvojnik prikazao nesretnog i nespretnog Goljatkina kojemu doppelgänger uništava ugled i položaj te polako preuzima život. Taj siže nalazimo i u Sjeni H. C. ­Ander­sena, priči u kojoj se sjena osamostaljuje od svojeg vlasnika, da bi potom uspjela u životu bolje od njega, te je na kraju zaposlila tog čovjeka da njoj bude sjena, a također i u Antikristi, kratkom romanu belgijske spisateljice Amélie Nothomb, gdje se njemačka (!) studentica Christa useljava frankofonoj kolegici te joj pomalo preotima položaj u obitelji. Svatko ima mračnog pratioca: Holmes Moriartyja, Jekyll ­Hydea, Amadeus Salierija, Potter Voldemorta, Dumbledore Grindelwalda, Superman Luthora, Veliki Brat Goldsteina, Gandalf Saurona, Batman Jokera, Corto Maltese Rasputina, Karenjin Vronskog, Dmitrij Karamazov Smrdljakova, Max Brod Kafku, Poe gavrana, Churchill crnog psa, SAD ima Kinu, Europa Putina, a Murtaugh iz Smrtonosnog oružja ludog Riggsa. Čak i Zemlja ima svog skrivenog dvojnika, planet koji je uvijek s druge strane Sunca, u Harunu i moru priča Salmana Rushdieja.

Doppelgänger vas uhvati na prepad, kao u Nepoznatom iz Nord Expressa kad brbljavi i nametljivi Bruno Anthony navodi zbunjenoga Guya Hainesa da razmijene zločine, ili kad u Vrtoglavici Kim Novak obmanjuje Jamesa Stewarta; u Stanaru Romana Polanskog Simone Choule, zamotana poput mumije, ima tajanstvenu moć nad smotanim Trelkovskim; u Prestigeu Hugh Jackman i Christian Bale glume suparničke mađioničare koji se stalno udvajaju: Bale ima cijelo vrijeme blizanca, a Jackman se duplicira s pomoću stroja Nikole Tesle.

Freud je mislio da je ideja doppelgängera ukorijenjena u dječjem narcizmu, da su njezino oličenje zrcala, duhovi čuvari i osobni anđeli, da je dvojnik na početku utješni simbol besmrtnosti, ali potisnute misli o smrti i naš strah od iščeznuća pretvaraju ga u donositelja propasti. Njegov doppelgänger Jung bi rekao da svatko od nas ima svoju Sjenu, slijepu točku svoje psihe, nesvjesno koje potiskuje superego, ali je vjerovao da se u nju treba naglavce baciti, u meditiranju i sanjarenju — nema individuacije bez susreta sa Sjenom. I Sveto Trojstvo ima svoju sjenu — Sotonu — a i naša civilizacija ima golemu Sjenu, mrak zločina, ratova, zagađenja, droge, pornografije i klimatskih promjena. Zbog toga uranjamo u infantilnost, poput Petra Pana koji je izgubio svoju sjenu, ili tražimo junaka, kao što je Luke Skywalker koji se suprotstavio mračnom Darthu Vaderu. Meni je ipak bliži Lucky Luke, koji je na poznatom plakatu brži od svoje sjene: naš dobroćudni revolveraš već je izvadio revolver iz korica i probušio metkom svoju sjenu na drvenoj ogradi, dok ona još nije ni posegnula za oružjem.

Da je doppelgänger znak vremena, prepoznala je i Naomi Klein, koja je 2023. objavila knjigu što se baš tako zove — Doppelgänger: put u zrcalni svijet — a polazi od stalnog brkanja jedne Naomi s drugom: Naomi Klein, autorice bestselera No Logo, i Naomi Wolf, autorice Mita o ljepoti. Polazeći od te anegdotalne zamjene, Naomi Klein vodi nas kroz suvremenu dezorijentaciju politike, u kojoj je ljevica izgubila monopol nad jezikom otpora, i u kojem je vrlo teško urazumiti pobornike teorija urota kad je svima jasno da živimo u kapitalizmu nadzora kojim vlada big pharma. Svaki kraljević ima prosjaka, svetac heretika, totalitarist disidenta, znanstvenik ravnozemljaša, liječnik antivaksera, a demokrat ekstremista. Sjena će nas ubiti, moramo je svladati ili se s njom pomiriti.