Tihe rijeke kazališnog zaborava

Početak i kraj 2023. obilježile su dvije tihe glumačke smrti. Generacijski udaljene, geografski bliske taman onoliko da su se u različitim fazama upravo Ana Stanojević i Jasmin Telalović formirali u istom gradu, Požegi. Ana Stanojević zaljubljuje se u glumu još u osnovnoj školi preko lutkarskih predstava. Prvi profesionalni angažman ostvaruje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. No ne zadržava se dugo pa iste godine, 1972, prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, kojem će ostati vjerna na sceni i u parteru s jednakim entuzijazmom sve do smrti. Kontekst kazališta u koje ulazi obilježen je dvjema ključnim intendantskim figurama, Brankom Mešegom (1973–1981) i Zvonimirom Ivkovićem (1981–1993). Riječ je o počecima redateljskog kazališta, jačanju ansambla, ali i konačnog otvaranja gostovanjima. Ako su sedamdesete godine bile disperzirane u traženjima te žanrovski usmjerene na komediju, osamdesete su naglasak stavile na suvremene domaće pisce uzdignuvši kazalište iznad vlastite sredine. Promišljanje kazališta kao društvenog ogledala izgrađivali su glumicu koja će prije svega biti bliska s publikom izražavajući poseban afinitet prema karakternoj komici. Njezin je pristup, kako će u osobnom pismu navesti Antonija Bogner Šaban, ženstven, individualan i duboko glumački promišljen.

Ana Stanojević kao barunica Castelli-Glembay
u predstavi Gospoda Glembajevi, HNK u Osijeku
/ Izvor HNK u Osijeku

Stanojevićeva nastavlja niz „prirodnih glumica“ koje su činile Žanka Stokić, Mica Gavrilović i Ana Kramarić. Niz koji je danas prekinut ne nužno zbog promjena unutar glumačke profesionalizacije, nego i zbog ograničena redateljskog probira, ali i površnijeg pristupa kazalištu u cjelini. Stoga i ne čudi Anina nostalgija za prošlim vremenima u davnom intervjuu za Hrvatsko glumište: „Prije je bilo ljepše, bilo je više spontanosti i topline.“ Zapaženije uloge ostvaruje kao Sultanija u Hasanaginici, Cezonija u Kaliguli, da bi se u poraću afirmirala podjednako igrajući Krležu, Begovića, Tucića, Čehova, ali i suvremene dramske pisce od Lade Kaštelan do Mate Matišića. Bila je barunica Castelli i Glumčeva žena, Vojnicka i Franka. Kako u jednom prisjećanju zapisuje njezin suprug Ljubomir Stanojević, okušala se u svim žanrovima, od tragedije do komedije, nerijetko u mjuziklu i opereti. Igrala je uz Ružicu Lorković, Icu Tomljenovića, Radu Špicmilera, ali i Fabijana Šovagovića. Bila je glumica u vremenu prepoznavanja i poistovjećivanja, dostojanstva i finoće. Nenametljiva i samozatajna.

Jasmin Telalović u predstavi Braća Karamazovi ZKM-a / Snimio Marko Ercegović

Ta je samozatajnost trajno utkana i u glumački senzibilitet Jasmina Telalovića. Prve glumačke korake ostvaruje 1996. u Dramskom studiju Gradskog kazališta Požega u režiji legendarnog Krešimira Zidarića, koji postavlja Tucićev Povratak. Godinu poslije odlazi na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Nenametljiv tijekom studija, a i poslije na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih, pripada rijetko nijansiranim glumcima, tragičnim protagonistima koji crpe snagu iz vanjštine, kako će zapisati Igor Ružić u Hrvatskom glumištu. Sazdan od svojevrsne dualnosti, teatralnosti tijela i glasa, a opet nevjerojatne glumačke suptilnosti, podjednako je čvrst kao pojedinac i dio kolektiva. Sklon eksperimentu još od studentskih dana kad igra u Šnajderovu Kamov, smrtopis (2003) u režiji Branka Brezovca, ulazi u ansambl Zagrebačkog kazališta mladih s Krešimirom Mikićem, Dorom Polić, Danijelom Ljubojom, Petrom Leventićem te kratko i sa Sašom Anočićem. Mladi student, nemoćan rob, egzistencijalno lomljiv, neugledan ili pak agresivan, Telalović se u radu s Božidarom Violićem, Oliverom Frljićem, Igorom Vukom Torbicom, Reneom Medvešekom i Dorom Ruždjak Podolski pokazao kao različit, punokrvan u sličnom ili istom registru, zreo glumac koji je izvan kazališta imao itekako bogatu filmsku i televizijsku karijeru. Od glavne uloge u filmovima Tu Zrinka Ogreste i Ne pitaj kako Lukasa Nole do recentne uloge cimera u Hotelu Pula Andreja Korovljeva. Ta mirna, prigušena prisutnost bez izgovorene riječi ostaje mi u sjećanju s posljednje predstave Moderato u Uraniji.

U vremenu stalne prisutnosti, buke, borbe za pozornost, gdje riječ i čovjek nikad nisu bili udaljeniji, glumci poput Ane Stanojević i Jasmina Telalovića nisu i ne mogu biti u prvom planu. Sjećanje, pa makar u kazalištu proveli pedeset ili dvadeset godina, vrlo brzo postaje zaborav. Nema nekrologa u Glasu Slavonije za Anu Stanojević, tek kratko pismo i slova na internetskim portalima, lavina komentara na društvenim mrežama. Na smrt Jasmina Telalovića pak zaboravlja Hrvatsko društvo dramskih umjetnika. Na Nagradama hrvatskog glumišta ne odjekuje njegovo ime. Opći nedostatak pijeteta, uzaludnost borbe za skromnije i tiše, pred nas kao dio te kazalište zajednice, postavljaju uvijek istu Shakespeareovu zamku — mi možda znamo tko smo, ali ne što od nas može postati.