Slikovnica u zlatnom kavezu

Godinu i koji mjesec nakon vatrometno raskošna i dinamična Elvisa Australca Baza Luhrmanna, olovorena brojnim nagradama i nominirana za osam Oscara (ali bez ijednog osvojena), na velika je platna stigla smirena, uspavana biografska drama Priscilla, u režiji i po scenariju Amerikanke Sofije Coppola. Elvis je, dakako, bio usmjeren na prikaz života i karijere kralja rock’n’rolla Elvisa Presleyja, kao i još desetak filmova i televizijskih serija snimljenih nakon Presleyjeve prerane smrti u 43. godini 1977. Priscilla je temeljena na autobiografskoj knjizi Elvis i ja (Elvis and Me, 1985) Presleyjeve supruge Priscille, napisane uz pomoć Sandre Harmon, a prema kojoj je još 1988. snimljena dvodijelna miniserija Elvis i ja u režiji Larryja Peercea.

Sofia Coppola ponudila je elegantno dizajniranu inačicu oslikavanja zatočeništva žene u zlatnom kavezu doma

Portret braka s velikanom rock-glazbe iz motrišta supruge sad, dakle, imamo prigodu slikopisno gledati drugi put, u stilski i produkcijski znatno ambicioznijem ruhu. Priscilla je premijerno prikazana na 70. filmskom festivalu u Veneciji, gdje je tumačiteljica naslovne junakinje, Cailee Spaeny, nagrađena Volpi Cupom za najbolju glumicu. Sama Priscilla Presley, potpisana i kao izvršna producentica, film drži uspjelim. Lisa Marie Presley, jedino dijete Elvisa i Priscille, izrazila je veliko nezadovoljstvo scenarijem i upozorila da će se snažno opirati snimanju, no nedugo nakon toga, u siječnju 2023, iznenada je preminula, u 55. godini. Kritičari film uglavnom ocjenjuju pozitivno, a podrška je stigla, primjerice, i od ugledne starije kolegice, australske sineastice Jane Campion (Piano, Šape pasje) koja, uz ostalo, hvali „smionost, odvažnost i preciznost“ kojima Sofia Coppola, „nježnim pogledom i naizgled mekim pristupom isporučuje itekako tvrd orah“.

Tvrd orah prenošenja osobnog, nemilog iskustva života u zlatnom kavezu, iz prve ruke, s gledišta supruge nevične nositi se s krutim pravilima moćne poslovno-umjetničke organizacije koja je upravljala i Elvisovom (Jacob Elordi) svakodnevicom, uistinu se nalazi u naslućenom središtu storije, no vazda izvan dohvata, u neoštrim naznakama, u snažnom osjećaju kobne prijetnje, nikad pokazan jasno i nedvojbeno. Nikad kao predmet, odnosno tema s kojom se izravno hvata ukoštac, koja se razrađuje, raslojava, raščlanjuje. Premda je Priscilla Presley malne neprestano ispred kamere, u kadru, a cjelina se odvija uz nju, s njom, predstavljačkim izborima Sofije Coppola uvijek se nalazimo u poziciji gotovo slučajnoga promatrača, onoga koji se zatekao fizički blizu, no nimalo upućen u zbivanja iza pročelja, ispod površine, iza oku vidljiva. S jedne strane, takav bi se pristup mogao usvojiti kao promišljeno predočavanje situacije i doživljaja protagonistice kojoj, kako se čini, neprestano izmiču uvidi u razloge i postavke zbog kojih se u Presleyjevu — i svom — domu, vili Graceland, u Memphisu u Tennesseeju, ne ćuti kao kod kuće, nego kao strano tijelo. Baš kao što se i u braku, osim u malobrojnim razdobljima koje suprug posvećuje ponajprije njoj, ćuti više štićenim objektom negoli osobom i voljenom ženom.

U tom pogledu, Priscilla jest djelo dobro pogođena tona i ugođaja, no riječ je o ostvarenju koje početnu pozornost uvelike privlači i time što implicitno obećava pogled iza kulisa života stvarnih ljudi, i to jedne od najznamenitijih osoba 20. stoljeća, što Elvis Presley to nedvojbeno jest. Premda je u njegovo zviježđe i u njegov dom ušla kao mlada i neiskusna djevojčica, Priscilla Presley s njim je, odnosno u Gracelandu, provela četrnaest godina. Iako ga na kraju filma ostavlja, što će reći da joj je ipak dozlogrdilo pokorno trpjeti ulogu vlasniku povremeno zanimljive ukrasne figurice koja poslušno stoji gdje joj je mjesto, Priscilla Presley kao da čitavo to desetljeće i pol na sve oko sebe gleda jednako naivnim očima dobrodušna djevojčuljka koji vjeruje u sretan zaplet, tijek i rasplet bajkovite zamisli o divnoj sadašnjosti, budućnosti i vječnosti. Stječe se stoga dojam da je autorica autobiografije iz svoje napisane osobe ispeglala većinu osobina te kao takva, u ovom filmu, (p)ostaje podosta papirnata, među inim i zato što je teško povjerovati da o okolini u kojoj se našla, sve to vrijeme, nije uspjela proniknuti dalje od onoga što je pomislila kad je prvi put onamo stupila.

Ne sudeći o tome ni kao o vrlini ni kao o mani, lako je uočiti da je i ovim, svojim osmim cjelovečernjim igranim filmom, Sofia Coppola ponudila slikovno elegantno dizajniranu inačicu oslikavanja zatočeništva žene u zlatnom kavezu doma, obitelji i(li) braka, nekim aršinom možda paralelnu Mariji Antoaneti (Marie Antoinette, 2006) kojoj je naslovna junakinja bila udana za pravoga kralja.