Sisak — na utoku dviju rijeka

Naravno, kao i svaka zdrava osoba, tako i ja svaki dan idem više puta na zahod, a ondje se višekratno susrećem sa Siskom. Kako? Tako što mi je lani na vratima visio kalendar neke elektroničke tvrtke sa slikom Staroga grada, pa sam ga — hoćeš-nećeš — gledala do zadnjega dana 2023. Visio je nasuprot zahodskoj školjci, na njemu sam zaokruživala dane svojih obveza (rokovi za predaju tekstova, predavanja, dolazak spremačice, majstora, odlazak na koncert, u bolnicu), no osim sadašnje operative, on me sjećao i prošlosti. Nakon diplome (u lipnju 1968) odlazak u Sisak kao u mjesto gdje ću je proslaviti sigurno nisam predložila ja nego V., više da me (dokopavši se očeva auta) povede nekamo na poludnevni izlet nego na neku proslavu (koje nije ni bilo). U ono vrijeme svaki se odlazak iz Zagreba smatrao putovanjem. U V.-ovoj obitelj Sisak se često spominjao i kao grad u kojem je njegov otac išao u gimnaziju i kao očevo radno mjesto, jer je netom nakon Drugoga svjetskog rata radio ondje u Tvornici tanina kao inženjer kemije. Tvornica tanina, otvorena još 1915, radila je još samo kratko, pa je ondje i V. kao beba živio sa svojim roditeljima neko vrijeme. Stan je valjda bio u tvornici.

Izvor Wikipedija

Dakle, u Sisak smo se V. i ja odvezli nakon moje diplome (sreća što smo uspjeli, jer sam se već sutradan razboljela od zaušnjaka), vrijeme je bilo sunčano i toplo, prema vrućem, no godišnja doba tada još nisu bila tako zbrkana kao danas. Vrijedila je sezonalnost. I sama vožnja autom bila je onomad doživljaj, jer smo ili pješačili ili se vozili javnim prijevozom, a auto je bio filmski luksuz. Nakon turopoljskih korablji (drvenih kuća), kojih je tada bilo mnogo više nego danas, čudila sam se velebnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Selima (čemu tolika crkva za tako malo selo?), no sjetila sam se da su isto takve, prevelike, i svuda po Malti, tko zna zašto?! Ulazak u Sisak i brzo nalaženje parkirališta (tada još nikakav problem) odmah su me doveli do šetnice uz Kupu i staroga krana iz nekadašnje sisačke luke, relikvije nekadašnje sisačke industrije. Osim rafinerije i željezare, bila je tu i kemijska industrija Radonja, no nekoć jak industrijski grad do danas je izgubio svu industriju. Bilo je ljeto, pa je na Kupi po sprudovima bilo nešto raštrkanih kupača, jer uređenoga kupališta nije bilo. Kratka šetnja nasipom dovela me do Maloga Kaptola (koji je, uz Veliki, bio svratište zagrebačkih kanonika). Danas čeka obnovu nakon potresa 2020. Stari most, građen 1934. od kamena i opeke, odsjajem svojih lukova u mirnoj Kupi stvara namreškane elipse. Fotogeničan je, premda do potpune ljepote nakon potresa 2020. ima još posla. Za nedavnoga dolaska u Sisak upravo smo se kod Kaptola ukrcali na brodić koji je (u sezoni) vozio ljude Kupom do utoka u Savu, pa smo lijepo vidjeli obje obale (i nekoliko dokonih ribiča, koji u mir i tišinu pobjegnu na nekoliko sati od cike i vike u svojem domu). Odra u Kupu, Kupa u Savu, Sava s pritocima u Dunav, pa svi u Crno more.

U dvorištu Staroga grada iz 16. stoljeća bilo je tiho, teško da je itko čekajući jelo iz restorana mislio na Bitku kod Siska, tu nemilosrdnu uskomešanost napadača (Osmanlija) i branitelja (domaćih žitelja), koja se odigravala pred tom istom utvrdom 22. lipnja 1593. i u kojoj je poginuo turski vođa Hasan-paša Predojević.

A onda iz svega prokulja literatura, pa krvavi događaj postane papirnat. Kako sam diplomirala na Novijoj hrvatskoj književnosti (prof. Ivo Frangeš), gradivo mi je bilo još poprilično u glavi, pa sam znala da se s poprišta krvave bitke moram teleportirati do Velikoga Kaptola, gdje je 2. listopada 1839. izvedena prva predstava na hrvatskom jeziku — Juran i Sofija ili Turci pod Siskom Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Odavde i Šenoini Turci idu (prema Turopoljskom topu).

Osim Turaka, ovuda su prolazili Iliri, Kelti i Rimljani, što vidimo i u imenu Siska. Ilirsko-keltska Segestica, pa rimska Siscia vodili su prema sadašnjem imenu Sisak. S razvojem industrije i trgovine doseljavali su se ovamo i miješali mnogi narodi, a vojska je u Austro-Ugarskoj bila takav kotao. No vodila je brigu da ljudi ne upadnu u oskudicu, pa je na desnoj obali Kupe u Vojnom Sisku podigla Žitno skladište, koje je pušteno u promet 1765. Svjedoči to o mudrosti starijih naraštaja da stvore zalihe hrane za „crne dane“, znajući da stalno živimo između dva rata. Robne rezerve ne bi škodile ni nama, jer hrane je sve manje, a cijene su sve više. Gdje ima trgovine, tu se naseljavaju Židovi kao vječni nomadi. O brojnosti Židova svjedočila je stara sinagoga, u kojoj je do potresa 2020. bila glazbena škola. Pisala sam o njoj, dala prilog za njezinu obnovu, a sada saznajem da ta škola više neće biti gdje je dosad bila, nego da će se zgrada obnoviti za koncertnu dvoranu. Bolje i to nego da su je (kao onu zagrebačku u Praškoj ulici) sravnili sa zemljom (tj. pretvorili u parkiralište).

Da je Milan Steiner (1894–1918) naslikao samo Kišu (a za Gradsku galeriju otkupljeno je 147 slika), meni dosta. Galerija je u rodnoj kući Slave Striegla (1919–2014), slikarskoga kroničara Siska, koji se nakon akademije vratio u Sisak i tu ostao. Od 2016. stoji na šetnici uz Kupu (rad Hrvoja Urumovića), onoj istoj na kojoj sjedi Matoš na klupi Petrinjca Ivana Kožarića. No Matoš tako sjedi i u Zagrebu i u Parizu, a Slavo stoji samo ovdje.

Kojiput se vlakom dovezem do sisačkoga kolodvora, stradala u potresu 2020. Dođem tek tako, da vidim Sisak. Zadnja novina koju sam vidjela bila je nevelika, ali skladna, džamija (2022). Od pridošle radne snage uvijek neki ostanu za stalno.