Rasuto tkivo toksične zbilje

Oguljena naranča vakumirana u plastici, plastikom omotan broj prirodoslovnog časopisa sa znakovitom ilustracijom koja ledenu santu pokazuje kao odbačenu plastičnu vrećicu, čuvanje aerodromskih rasporeda letenjem praznih aviona tijekom pandemijskog zatvaranja... Nabrajati paradokse svijeta jučer i danas, i sasvim sigurno sutra, čak i ne one koji se izravno tiču globalnih ili lokalnih sukoba koji samo što nisu postali globalni, može se unedogled. Zabavno je, ali samo ponekad, ili dok se čovjek ne pogleda u zrcalo. Pod uvjetom da ga još ima, jer čemu zrcalo kad svaki mobitel ima kameru za selfi.

Neke od tih paradoksa, i one strašne, ali i one toliko strašne da su zabavni, u rasuto je postdramsko tkivo naslova Režim iscjeljenja upisala bosanskohercegovačka i srbijanska dramatičarka Tanja Šljivar, a pod istim je naslovom tekst premijerno odigran u režiji Beograđanina Bojana Đorđeva u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Sasvim pogođeno, sredinom adventa, kada se radost očituje uglavnom u (pre)zadovoljavanju tjelesnih apetita i žudnji. Na i inače ugodnoj i zanimljivoj, a sad i netom obnovljenoj komornoj sceni Rogoz tog „petog“ HNK-a, nesvodiva drama u kojoj se likovi pojavljuju i nestaju prateći misao i potragu za smislom protagonistice morala je dobiti konkretniju formu. I upravo je ta podrumska pozornica, nalik na mini-arenu koja sa spuštenim stropom i mnoštvom ulaza nameće intimu i suigru, točno izabrano prizorište, čak i da ne odgovara samom početku teksta: „Ležim na krevetu u podrumu nekadašnjeg kafića.“.

Intimno putovanje tijela i duše mlađe žene kroz labirint toksičnosti nije samoispovijed, iako jest ako se shvati da su svi ostali likovi projekcije pripovjedačice same ili njezina poimanja okoline. Naravno, ništa bez bake koja zagovara zdrav život, ali tu je magični mačo-iscjelitelj, shizofrena zagovornica konzumerizma i suludi negator nevidljivih ruku tržišta koje najprije nudi nezdravo obilje, a onda i paletu tretmana posljedica. Neimenovana pacijentica Tanje Šljivar Alisa je s one strane ogledala, ali ta strana je, kao i zapravo kod Carrolla, naša: mi smo također (čak i baka, nažalost!) u njoj.

Dramaturški složena po principu idealnog putovanja u kojem groteskne vizije jesu dio iscjeliteljskog procesa, koji opet nužno otvara oči za zbilju kako bi donekle pomogao dok zamućuje pogled kako bi režim (bilo koji!) opstao, predstava u razigravanju mora zbilje slijedi logiku izvornika. U želji da bude i dovoljno ilustrativna, ponekad gubi dah u digresijama, ali ga vraća brzinom promjene fokusa, što omogućava sam izvedbeni prostor. Nedvojbena je to zasluga redatelja s jedne, ali i scenografa Siniše Ilića s druge strane, čija je svijest o dramaturgiji prostora već poznata ne samo iz suradnje s Đorđevom u, na primjer, Zagrebačkom kazalištu mladih. Njegov poslovični minimalizam ovdje se nadopunjavao s ciljano razbarušenim kostimima, ali i teškom šminkom, Ane Mikulić.

Od izvođača se istodobno tražila gotovo filmska brzina, ali i posvećenost svakoj od epizoda. Izdvojena je Hana Hegedušić u provodnoj ulozi, gotovo bez trenutka predaha, no nitko od partnerica i partnera nije se pritom štedio: Karlu Mrkši ne treba mnogo da igra živahnog ali smrtno bolesnog, Helena Minić Matanić utjelovljenje je digitalne proročice, a Marko Cindrić posljednjeg nositelja te(k)stosteronskog potencijala, dok Beti Lučić godi rola stroge proročice kontinuiteta. Svi zajedno odjek su onih Shakespeareovih vještica i njihove u međuvremenu ostvarene kletve: „Ružno je lijepo, a lijepo je ružno; lebdimo kroz maglu i uzdušje kužno.“