Pustolov bez strasti

Strast je snažan osjećaj koji čovjeka, u pravilu, potpuno prožima. Pustolov pred vratima komad je sav sazdan od strasti. Doduše, ne stvarne, već neproživljene, izmaštane, čiji je ishod — smrt. Strast djevojke Agneze, protagonistice drame koja živi u irealnosti, ipak ostvaruje odgovor partnera. Njezinih ljubavnika, ali nikako ljubavi. Čini se da Agnezi i nije do ljubavi kakvu bi mogla imati s mužem, već do avanture umjesto smirenosti obiteljskog života.

Begović svoju, danas klasičnu, „tragikomediju u devet slika“, kako je drami autorski podnaslov, piše 1925. za Viku Podgorsku, koja u glavnoj ulozi, u istom kazalištu u kojem se izvodi i ova predstava, nastupa na praizvedbi sljedeće, 1926. godine. Za dvije će se godine obilježavati stogodišnjica te praizvedbe. Stoga bi bilo zanimljivo kada bi predstava praizvedena danas, u svijetu koji je ipak u mnogočemu drukčiji od onoga prije cijeloga stoljeća postavila pitanje — kako danas izgleda do irealnosti pomaknuta strast jedne mlade žene? Ma koliko teme bile univerzalne — ljubav, žudnja, preljubi — one se ostvaruju u vremenu. U predstavi redateljice Helene Petković i dramaturginje Sanje Ivić toga nije bilo. A onda su stradali i temelji, upustivši se u neku vrstu anakronizma, u kojem je strast zatomljena, a na njezino mjesto dolaze distancirani, uglavnom vizualno stilizirani simboli. Sanja Ivić u programskoj knjižici piše kako misli da „uporište Begovićeva Pustolova leži više u simbolizmu nego u pirandelizmu“. Bilo tome tako ili ne na književnoteorijskoj razini, ono što je sigurno jest da ova predstava potpuno slijedi to uvjerenje.

Jadranka Đokić je središnju ulogu komada kreirala nekako prigušeno i distancirano, bez prave snage / Snimila Mara Bratoš

Mizanscenom dominira podizanje i spuštanje zastora, koji svako toliko nastavljaju pregrađivati, otvarati i zatvarati pozornicu (scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin). Zanimljivo je to i efektno, vizualno čisto i domišljeno rješenje, no pitanje je što pridodaje značenjima, osim što odvlači pozornost od ionako ne baš pregledno iznesene dramske radnje. Svjetlo Vesne Kolarec također je sve u hladnim, širokim naglascima, koji stvaraju atmosferu distance umjesto naglašavanja strasti i žudnje. I kostimi Tee Bašić Erceg stilizirani su, dominiraju bijela i crna i čisti krojevi, koji, osim što dozivaju modu vremena praizvedbe, ne govore mnogo.

Ne govore mnogo ni brojni likovi. Uopće, predstava se sva zbiva u fragmentima, potraga za ljubavlju tek je u naznakama. Na sceni su i pisma, i putovanje kao bijeg, i zabava, i kino, i serijski preljubi. Tu su i kamera uživo i osobito primjetne glave životinja (redom, minotaur koji više djeluje kao običan bik nego mitološko stvorenje, zec, žirafa) te Mickeyja Mousea, no tim se sredstvima ne nalazi osobito opravdano značenje ni svrha kojom bi nadilazili vizualne kozerije. Zato se brzo javlja gledateljski zamor, iako predstava ne traje dugo. Jednostavno, za ovu i ovakvu Agnezu teško je mariti, jer je preuzima vizualni kod. A trebalo bi, zbog istovremene tragike i duboke ironije tog lika nedorasle, strastima potpuno zaokupljene djevojke koja naoko samo želi iskušati život, a zapravo čezne za ljubavlju.

Jadranka Đokić, glumica i inače češće u suptilnim naglascima nego u velikim gestama, ovdje je središnju ulogu komada kreirala prigušeno i nekako distancirano, bez prave snage, što ju je, u sveopćoj dominaciji vizualnog, učinilo još bljeđom i nesigurnijom. Iako minijaturna, pojavljujući se samo na početku i kraju predstave te izgovarajući tek nekoliko kratkih, ali vrlo znakovitih replika, Darija Lorenci Flatz kao Nepoznata uspjela je ostvariti ulogu koja odgovara ovakvu čitanju, više simbola i naznake nego cjelovitog karaktera. Silvio Vovk kao Agnezin muž neprimjetan je, što odgovara njegovoj poziciji u Agnezinu traženju, gdje očito ne može ispuniti ljubavnu komponentu na način koji bi Agneza željela. Ni njezini ljubavnici, koje igraju Goran Grgić i Siniša Popović pod različitim, opisnim i bezimenim nazivima uloga (Gospodin sa šarenim prslukom, Profesor s velikim naočalama, Dobro odgojen mladić) nisu osobito snažni ni primjetni, što je, s obzirom na njihove pozicije, veći problem nego kod Agnezina muža. Gospođa Rubricus svojevrsni je antipod Agnezi, žena koja strasti pristupa bez ograničenja i želje za postizanjem ljubavi, što je Ana Begić Tahiri uvjerljivo, i s dozom duhovitosti, osobito vidljivom u korištenju lutke koja podsjeća na barbike, i ostvarila. Ivana Boban povučeno je odigrala Kristinu, Agnezinu partnericu u razgovorima i povjerenicu u promišljanjima. Niz je manjih uloga, u kojima nastupaju Tesa Litvan, Marin Stević, Ivan Colarić, Dušan Bućan i Filip Vidović uglavnom usmjeren stvaranju konteksta i atmosfere te ih glumci tako i igraju.

Pustolov je drama s kojom se moglo učiniti mnogo. Koristeći se univerzalnom temom, aktualnom koliko i simbolički bezvremenskom, Begović je kreirao dramski svijet strasti i žudnje, vrlo aktualan i u suvremenom društvu usmjerenu na isprazno zadovoljstvo, što bi moglo omogućiti neko mnogo zanimljivije čitanje. Od toga, na sceni HNK-a u Zagrebu bilo je tek naznaka i neostvarenih potencijala. Šteta što predstava, a onda i pojedini glumci, nisu iskoračili dalje od vizualno zanimljive, no značenjski uvelike neartikulirane cjeline.