Portret hladnog i distanciranog profesionalca

Karijera redatelja, scenarista i producenta Michaela Manna, koji će 5. veljače proslaviti 81. rođendan, traje već pet i pol desetljeća, još od kratkog dokumentarca Insurrection iz 1968, u kojem je razgovarao s vođama pariških prosvjeda u svibnju i lipnju te godine. Potpisanom kritičaru Mann je za oko zapeo sredinom i tijekom druge polovice 80-ih, u vrijeme velike popularnosti TV-serija Poroci Miamija i Kriminalistička priča, kakvoćom međusobno neusporedivih projekata koje je Mann potpisao kao sukreator i izvršni producent. Serijali su bili namijenjeni različitim profilima gledatelja, pri čemu je izvrsna Kriminalistička priča za nekoliko kopalja nadvisivala mediokritetske Poroke Miamija. U obama slučajevima radilo se o projektima zahvaljujući kojima je američka televizijska produkcija doživjela pravu revoluciju, oni su definirali model suvremene TV-serije gdje se stilu posvećuje podjednaka pozornost kao i sadržaju.

Tijekom proteklih četrdesetak godina Mann je izgradio zavidnu karijeru, a već u scenarističkom i redateljskom filmskom prvijencu Lopov iz 1981. jasno je definirao svoj umjetnički i osobni svjetonazor, artističke ambicije, filmofilske uzore i tematske preferencije. Lako je složiti se s teoretičarom filma Gavinom Smithom, koji je ustvrdio da su Mannova djela svojevrsna kombinacija umjetničkog senzibiliteta Michelangela Antonionija, pedantnosti i oblikovne preciznosti Stanleyja Kubricka te metodičkog kreiranja filmske stvarnosti Wernera Herzoga, uz predanost poslu i umjetnosti kakva je odlikovala Samuela Fullera. Štoviše, zbog naglašene sklonosti perfekcionizmu i posvemašnjeg nadziranja svih segmenata produkcije, od temeljne ideje do posljednjega promotivnog detalja, apostrofira se Mannova sličnost s genijalnim mizantropom Stanleyjem Kubrickom. No za razliku od Kubricka, koji je naglašeno cerebralan, hladan i distanciran autor koji se ne poistovjećuje sa svojim nerijetko tragikomičnim i grotesknim likovima, Mann u sve svoje protagoniste upisuje i dijelove vlastite osobnosti.

U suzdržanoj ali sigurnoj interpretaciji Adama Drivera E. Ferrari je nedruštveni osamljenik / Izvor BLITZ distribucija

On u filmovima razvija čvrste, snažne i nerijetko kobne relacije među junacima. Ako antagonisti njegovih djela i jesu kriminalci i ubojice, Mann ih najčešće profilira kao postojane, dosljedne, uglavnom karakterno čvrste i uvažavanja vrijedne pojedince koje gledatelj razumije i s kojima suosjeća. Među razlozima tog razumijevanja i suosjećanja izdvaja se činjenica da je uvijek riječ o izrazitim individualcima i profesionalcima u potpunosti predanima poslu, ljudima vođenim osobnim etičkim kodeksima kojih se pridržavaju i po cijenu vlastita života. Upravo stoga protagonisti Mannovih djela, nevažno s koje se strane zakona nalazili i kakvim etičkim predznacima bili obilježeni, redom su gubitnici, donekle asocijalni čudaci i osamljenici osuđeni na nemogućnost uspostavljanja normalnih obiteljskih i prijateljskih odnosa, odnosno na nemogućnost bijega od samih sebe. Takav je tipični redateljev protagonist i Enzo Ferrari, nekadašnji vozač trkaćih automobila i trajni sinonim za talijansku automobilsku industriju. U donekle odveć suzdržanoj ali svakako vrlo sigurnoj interpretaciji Adama Drivera on je u biti nedruštven osamljenik, unatoč tome što ga okružuju brojni suradnici i živi s dvjema obiteljima. Jedna je službena, u kojoj sa suprugom Laurom Fondarono (Penélope Cruz) tuguje za nedavno preminulim sinčićem i nesuđenim nasljednikom Dinom.

Druga se može nazvati neslužbenom, jer je Enzova veza s Linom Laudi (Shailene Woodley), s kojom ima sinčića i nasljednika Piera, mnogo više od preljubničke avanture. Godina u kojoj se odigrava priča filma je 1957, kada će se na utrci Mille Miglia zbog pucanja gume na bolidu Ferrarijeva vozača Alfonsa de Portaga dogoditi tragedija u kojoj će poginuti devetero ljudi, od čega petoro djece. U interpretaciji Michaela Manna i dvojice scenarista život Enza Ferrarija, privatni podjednako kao i poslovni, uokviruju tako dvije tragedije, smrt sina i pogibija ljudi pored staze. Ono što ga dodatno obilježava jest kompleksan odnos sa suprugom Laurom, odnos koji je isključivo i u cijelosti tragičan i melodramatičan. Laura je i najzanimljiviji lik filma, jer joj je unatoč svemu, pa i unatoč Enzovu udaljavanju i otkriću ljubavnice i drugog sina, još stalo do muža. Najveći problem vrlo sugestivno režirana, efektno stilizirana i estetizirana, naglašeno atmosferična i sjajno snimljena filma upravo je to što je Enzo prikazan kao hladan i otuđen profesionalac, zbog čega i on kao lik i čitav film ostaju daleki i distancirani.