Poezija, esencija duhovne ljepote

„Možda sam tuga, a možda nisam Tuga“, tako s mjerom završava pjesma Možda sam tuga, smještena na kraj izbora iz knjige pjesama Anatomija tuge (2021). Slijedi drugi dio stvaralačkog opusa Sitnopis ljepote, u kojem su kao osebujni poetski moto naglašeni ciklusi Sitnopis ljepote, Intime, Između Scile i Haribde, Trublje rata, Vox clamantis, Žeđ, Vrt duše. U tim naglašeno osjećajnim stihovima pjesnikinja promiče poetiku osjetilnog: kreativna imaginacija stihotvorenja u kojem se poetska slika usuglašava s recima stiha, a afektivni prostor osmišljava mudrost prisjećanja i vrijeme traženja zaboravljenih uspomena. To je esencija, bit oduhovljene ljepote:

„Ples svjetla po nebeskom platnu! / Stani, uspravan kao drvo / I uzdigni pogled spram neba. / Ne žuri, osluhni simfoniju božanskih sfera. / Otvori oči ljepoti koja te ovija poput plašta.“ (Aurora borealis).

Izd. vl. naklada, Zagreb, 2023.

Dijalektika svakodnevice dinamizira stvarnost ljudskih tjeskoba, kad se stvara kreativna katarza, drama unutarnje, odabrane sintagme, kada se produbljuje ponovno zamišljena prošlost: „U spirali smrti koja mori svemir / ispijajuć duše što ljubljaše jednom, / Nestajemo i mi.“ (Ne plamti više ljubav).

U zbirci Sitnopis ljepote vrijeme je zaustavljeno u čaroliji soneta. Javlja se nostalgija za mirisima rodnog kraja, ostvaruje smisao oduhovljenih ljepota u osebujnosti imaginativnog svijeta. Taj svijet nije konačan. On se obnavlja u poeziji: „Još jučer su te oči bile otvorene širom / I veselo je srce pjevalo peane / A sad već obzor vonja čudnim mirom / Vješajući zvijezde za osušene grane.“ (Možda).

Da bismo se približili stvarnosti koju u svojim pjesmama kazuje pjesnikinja, treba te pjesme čitati i vraćati im se. Jer one su život. Naša pjesnikinja pjeva o radosti i nadi Došašća. Ona vjeruje u snagu božićnih poruka, ali se njezin poetski senzibilitet suočava s realnošću svijeta i biva prepoznat kao „glas vapijućeg u pustinji“ (Vox clamantis). Riječ je o neljudskoj strepnji koju donosi bol i smrt.

Forma pjesama u zbirci Sitnopis ljepote podsjeća na opus A. B. Šimića i njegovu specifičnu arhitekturu stihova. Pjesnikinja Tuga Tarle vješta je ritmu i muzikalnosti soneta i skladno ostvaruje osebujnosti tzv. slobodnog stiha. Ono posebno što donosi ova knjiga poezije poetski je govor istine koji promiče pjesnikinja. Bilo da pjeva o ljubavi, o nadi, o svjetlosti božićnih poruka, o tragici križa i radosti uskrsnuća, o snažnom osjećaju domoljublja (Domovini iz tuđine), pjesnikinja je istinski i potpuno svoja. Njezina poezija, esencija duhovne ljepote, osvjedočeno izriče nedvojbenu pripadnost kršćanskom svjetonazoru.

Treba istaknuti dobrodošlicu knjizi priređivača don Ivana Marijanovića (Slovo na početku) i tri znakovite recenzije (Đuro Vidmarović, Sitnopis velikoga srca, Tomislav Šovagović, Krupnopis vječnoga, Antun Lučić, Plemeniti iskazi o povijesnom iskustvu).