Pjesničke epifanije i nezavršeni ratovi

Dosta mi je zanimljivih i dobrih knjiga prošle godine prošlo kroz ruke, ali jedna me osobito zaintrigirala. A nije bila „čista“ proza! Riječ je o relativno tanušnoj knjizi (ni stotinu stranica) Ranka Matasovića Dvadeset pjesama o ljubavi i smrti i kratkih priča o njima (izd. Matica hrvatska, 2023). Znao sam da Matasović u posljednje vrijeme objavljuje novele u časopisima, da mu je zagrebačka Ibis grafika objavila vrlo dobar roman Neprobuđeni — pa sam pomislio da možda sprema novo autorsko iznenađenje. Zbirku pjesama?! Ali kad sam prelistao knjigu i pročitao piščev Pogovor, u kojem iznosi okolnosti njezina nastanka, načela svog projekta i krajnji cilj „ove zbirke — antologije — uspomene, što li je već“, dosta mi se toga razbistrilo.

Matasović konstatira kako većina ljudi nakon srednje škole nema vremena za poeziju, pa kaže da ni on u tome nije iznimka. Ali dodaje kako mu se u vrijeme kad su uvedene mjere socijalne izolacije zbog širenja virusa COVID-19, čitanje pjesama nije više činilo kao „najdosadniji način provođenja vremena“. Tada je, naime, pronašao u jednom ormaru bilježnicu u koju je prije više desetljeća upisivao pjesme svjetskih klasika od antike do sredine 20. stoljeća na raznim jezicima, a uz njih i svoje prijevode. Sada je, nenadano i na uzbudljiv način, ponovno otkrio svijet poezije koji ga je u ranoj mladosti silno zaokupljao, pa se dao na popravljanje tih svojih starih prijevoda. Svakoj pak pjesmi dodao je priču o emotivnom stanju lirskog subjekta u trenutku u kojem je pjesma nastala — priču zasnovanu na kakvu podatku iz autorova života ili na fikciji kad bi činjenica uzmanjkalo. Sugerira da te priče ne treba shvatiti kao povijest, „već kao poetsku povijest, ili lirsku fikciju“.

Evo što autor želi postići svojom knjigom: „Ako čitatelj koji uzme u ruke ovu knjižicu barem na neko vrijeme otkloni dosadu svakodnevice i ako mu ona, kao što je meni, pomogne da se vrati u davna vremena kada su se pjesme još činile važnima, zanimljivim i vrijednim čitanja, ona će ispuniti svoj smisao.“ Tome bih dodao samo ovo: poeziju o kojoj Matasović govori (i koja me je doista, „barem na neko vrijeme“, vratila u daleku mladost) želio bih shvatiti kao metonimiju književnosti, dakle i onog njezina dijela koji klasificiramo kao prozu. Jednostavno, kao ono najbolje što proizvede stvaralačka mašta pisca.

Iskustvo nesreće i boli

Pogledamo li koje su se knjige umjetničke proze u protekloj godini najviše dopale žirijima naših najvažnijih književnih nagrada, zapazit ćemo nešto vrlo zanimljivo: među desetak stručnih povjerenstava nisu se našla ni dva koja bi mislila jednako, tj. nagradila istu knjigu. A prije nego što prijeđemo na knjige objavljene 2023. za koje mislim da bi mogle ostaviti dublji trag, spomenut ću samo nekoliko imena i knjiga koje nisam još dospio pročitati, među kojima vrlo vjerojatno ima kandidata za produženje ovog popisa (abecedno): M. Blažević, Sezona berbe; J. Mlakić, Izgaranje; S. Šnajder, Anđeo nestajanja; I. Šojat, Rogus…

Izd. Sandorf, Zagreb, 2022. /  Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2023. / Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2023. / Izd. Bodoni, Zagreb, 2023. / Izd. Hena com, Zagreb, 2023. / Izd. VBZ, Zagreb, 2023. 

 Roman Roberta Perišića Brod za Issu (izd. Sandorf) bio mi je jedno od najvećih književnih iznenađenja i osvježenja protekle godine. Pojavio se zapravo pod sam kraj 2022, u doba godine kad nakladnici obično objavljuju najveći (ili vrlo velik) dio svoje ukupne produkcije knjiga, pa se dogodi da neke od njih jedno vrijeme nezasluženo prolaze „ispod radara“ kritike. A što se iznenađenja tiče: vjerujem da je malotko od pisca koji je bio strogo usredotočen na svijet suvremenog čovjeka očekivao da će se okrenuti dalekoj prošlosti, vremenu osnivanja antičke Isse (Visa) i početku grčke kolonizacije na istočnojadranskoj obali. Ali Brod za Issu nije povijesni roman, nego historiografska metafikcija — izmišljeni književni svijet, djelomice utemeljen na stvarnim događajima i činjenicama. U svoju priču pisac je upleo različite teme, ali dominantna je ona o povezanosti čovjeka, životinje i prirode te susretu različitih kultura. A moglo bi se kazati i ovako: riječ je o grčkom doprinosu onomu što je neobični a sjajno smišljeni narator romana Vjetropir („vjetroviti duh“, sveznajući i svevremenski pripovjedač) nazvao uspjelom globalizacijom u grčko-rimskoj izvedbi — o tome kako je „Mediteran postao jedan svijet“.

Jedna knjiga, zamišljena kao velika obiteljska povijest — prva poglavlja njezin je autor Ivan Lovrenović objavio u časopisima još osamdesetih godina minulog stoljeća, ali je u međuvremenu prošla vlastitu golgotu — napokon je dobila svoj konačni oblik i naslov: U sjeni fantoma (izd. Bodoni; prije toga roman je objavljen u Beogradu). Nukleus tog romana bila je knjiga Liber memorabilium (1994), koja je uz neke promjene i inovacije poslije uklopljena u hibridni roman Nestali u stoljeću, pa mi se već tada činio jednim od najvažnijih Lovrenovićevih književnih tekstova, možda i ključnim. Osjećaj me nije prevario — i u sadašnjem, znatno proširenu i prerađenu obliku, jedan je to od najdramatičnijih susreta s poratnim sablastima rata u našoj novijoj književnosti. Protagonist romana, čiji je otac potkraj Drugoga svjetskog rata mobiliziran u vojsku NDH i potom nestao a da se nikad nije doznalo što se s njim dogodilo, pokušava rekonstruirati prošlost koja je u ideologiziranu vremenu poraća okrutno obilježila odrastanje sina narodnog neprijatelja, pa i cijeli njegov život u sjeni fantoma — oca, čijeg se lika uopće nije ni sjećao, i njegove moguće krivnje. Nastao iz autobiografskih zapisa i vlastitih istraživanja, roman ima i legitimaciju iskustva (proživljenosti) nesreće, straha i boli. Snažan, snažan roman!

Rat viđen dječjim očima

Tek kad je došao na ideju da u roman o svojim zagrebačkim izbjegličkim danima Tvornica Hrvata (izd. VBZ) kao naratora uvede dvanaestogodišnjeg dječaka, Nebojša Lujanović uspio je tekst uobličiti tako da bude zadovoljan njime kao umjetničkim proizvodom, ali također i „izbaciti“ iz sebe sve što ga je vezalo uz to vrijeme, osobito gorčinu. No stanovita se gorčina u njemu ipak osjeti, ali nije sirovo agresivna, nego je književno sjajno oblikovana komikom u kojoj se osjeća oporost, ironija, humor kroz suze kad govori o obiteljskoj izmještenosti (iskorijenjenosti), o dječjim pravima kojih nema u ratnim okolnostima, o traganju za identitetom („Jesmo li mi naši?“), o dječakovim jezičnim sudarima s drukčijim idiomom (uglavnom vokabularom) o majčinu dobru snalaženju s „papirima“ i pečatima, o nekim lošim karakterima rodbine i svojte. Tvornica Hrvata punokrvan je roman koji izaziva smijeh kroz suze.

Igrom slučaja, u istoj godini pojavio se i roman Listanje kupusa (izd. Hena com) Igora Beleša, rođenoga Vukovarca, praktički vršnjaka Novotravničanina Lujanovića — roman također uvelike oslonjen na autobiografsko. Zanimljivo je da je i pripovjedač Belešova romana jedanaestogodišnji dječak, pa se tako pripreme za rat u Slavoniji, s jedne strane, i izbjeglištvo kao jedna od njegovih traumatičnih posljedica (Tvornica Hrvata), s druge strane, promatraju iz dječje perspektive, dosad neuobičajene za ovu tematiku. Listanje kupusa roman je o petero vršnjaka, združenih prijateljstvom i odanošću, koji u svom Borovu 1991. na najbrutalniji način doznaju da su jedni od njih Srbi a drugi Hrvati, doživljavaju početak i razbuktavanje rata, pad grada, što je ujedno i kraj njihova djetinjstva. Pritom valja imati na umu da ovdje nije riječ o dječjim romanima premda su djeca njihovi protagonisti.

Pravda se tiče svakoga

Portret duše (izd. Mozaik knjiga) jedanaesti je roman Mire Gavrana i u formalnom pogledu njegov najzanimljiviji eksperiment, za koji ističe da je „sigurno najneobičniji roman“ koji je napisao. Roman obuhvaća vrijeme od 1960. do 2020. godine i svojevrsna je kronika društva i njegovih mijena. Svakom od sedam poglavlja koja kao naslov nose imena sedam žena čije se sudbine prate i na neki način susreću sa središnjim muškim likom, slikarom portretistom, u zagradi je dopisana i (ne)književna vrsta u kojoj je poglavlje oblikovano: pripovijest, pjesma, pismo, filmski scenarij, ratna reportaža, ­e‑mail prepiska, memoari. Čitateljska avantura.

Nakon deset godina proznog „posta“ Sibila Petlevski javila se zanimljivom, slojevitom „klasičnom feminističkom pričom“ Točka poraza (izd. Sandorf). Protagonisticu njezina romana, istraživačku novinarku i prevoditeljicu pri kanadskoj jedinici UNPROFOR-a u Sektoru Sarajevo, trideset godina nakon završetka rata proganjaju sjećanja na svjedočenja silovanih žena, ali i dvojba treba li objaviti knjigu, za koju je prikupila dovoljno građe, o potencijalnim počiniteljima i navesti njihova autentična imena. Bojeći se za sigurnost svoje obitelji, ona odustaje, i to je njezina „točka poraza humanosti koja je šira od razočaranja jednog čovjeka, jedne obitelji i jedne nacije“. Roman Sibile Petlevski univerzalna je priča o zlu koje proizvodi svaki rat.

Slučaj vlastite pogibelji (izd. OceanMore), četvrti roman Kristiana Novaka, zbiva se u njegovu zavičajnom Međimurju, kao što se u Međimurju događa glavnina radnje sva tri njegova prethodna romana. Jednako se tako, radi jezične individualizacije likova, kao i prije, u dijaloškim dionicama novog romana autor često služi međimurskom kajkavštinom. Roman ima složenu fabulu s dvjema događajnim linijama koje se prepleću: u jednoj svoju priču (na standardu) iznosi Profa, mlada profesorica hrvatskoga, druga je posvećena muškom protagonistu Marliju i oblikovana je kao filmski scenarij (na kajkavskom). U središtu je romana istraga o smrti policajca, Marlijeva mlađeg brata: policija tvrdi da je posrijedi samoubojstvo, a obitelj misli da je riječ o umorstvu. Nenadana mladićeva smrt otvara različita pitanja — o korupciji u policiji i medijima, o hipokriziji školskog sustava, o njihovim interesnim vezama s lokalnim političkim i društvenim moćnicima. Slučaj vlastite pogibelji snažna je kritika tih društvenih sustava i ujedno pohvala hrabrih koji se bune protiv manipulacija i nepravde. „Pravda se tiče svakoga ili nije pravda.“

Započeo sam ovaj tekst knjigom u kojoj se sretno susreću poezija i kratka proza, a završio bih ga romanom o neobičnom vukovarskom pjesniku. Urednički maher Kruno Lokotar upitao je Pavla Pavličića u intervjuu objavljenu prije godinu dana kako to da se okušao praktički u svim književnim vrstama osim poezije? Dobio je ovaj odgovor: „Vjerojatno se radi o tome da sam, kao i svi, najprije pisao pjesme, ali njima nisam bio zadovoljan, pa se poslije nisam usuđivao ponovno pokušati, i svoju sam potrebu za poezijom zadovoljavao pišući o njoj. Ali, s godinama čovjek postaje ležerniji (ili mu popusti pamet), pa sam tako i ja u novije vrijeme napisao roman koji se zove Općinski pjesnik, a u njemu ima i dosta stihova koje sam stvorio za vlastitu zabavu. Ipak, pripisao sam ih izmišljenom liku.“ Iznimno zanimljiv roman (izd. Marica hrvatska, 2023)o fantastičnom životu vukovarskog pjesnika i fantastičnoj sudbini njegovih pjesama.