Pet od nekoliko tisuća

Sretna je slučajnost, ili roka isporuke od strane tiskare, da su za promociju zaduženi ljudi iz Naklade Ljevak 5. listopada medije o izlasku knjige Septologija I–II: Drugo ime mogli obavijestiti ne samo kao o „prvom dijelu kapitalne Septologije jednog od najvažnijih živućih norveških pisaca i svakako najizvođenijeg dramatičara“ nego je predstaviti „novim prijevodom novopečenog nobelovca Jona Fossea“. Poznatiji kazališnoj nego književnoj publici, Fosse je razmjerno često postavljan na pozornice nacionalnih kazališnih kuća, ali do početka 2023. prevedene su mu bile svega dvije knjige – drama Majka i dijete samostalno 2012. i zbirka drama Netko će doći dvije godine prije. Urednik Nenad Rizvanović dobro je odlučio da, umjesto zamršenom septološkom poetikom, književni uvod u Fossea napravi lirskom meditacijom, u odnosu na drugi roman gotovo minijaturom Jutro i večer. U toj izvanrednoj metafori autor razotkriva život kao predstavu kojoj prvi i posljednji prizor nisu u rukama onoga tko živi, a zemlju postavlja kao ono što ostaje kad čovjek više nije željen od mora, zraka, onoga nad zemljom. Proces u srži prirodan, a zapadnjačkoj kulturi, uljuljkanoj iluzijom vječnosti, tako stran, tuđ, odbojan. No metaforička ruka smrti ovdje je blaga, nježna, prijateljska, aktualna koliko i svevremenska. I tako je, na jedva stotinjak stranica, Jon Fosse pričom iz osame na kraju svijeta uspio razbiti jedan od paralizirajućih strahova suvremenoga trenutka.

Hrvatskim je čitateljima dobro poznat i opus ovogodišnjega dobitnika međunarodne inačice nagrade Booker, bugarskog pisca Georgija Gospodinova, čiji je roman Vremensko utočište Fraktura, u lijepom prijevodu Ksenije Banović, objavila još 2022. Pričom o neuobičajenoj medicinskoj jedinici, svojevrsnoj ustanovi za život u prošlosti i nošenje s demencijom, autor razotkriva što se događa kad budućnost postane otkazana, a život u stvarnosti nepodnošljiv. Još važnije, pokazuje kakav je utjecaj zaborava na neprestano redefiniranje prošlosti i tvorbu pojedinačnih i kolektivnog identiteta. O istoj je temi prvi bugarski bukerovac govorio i zatvarajući, kao poseban gost, prošlogodišnje izdanje Festivala svjetske književnosti, među čijim su se gostima našla i druga eminentna književna imena poput Davida Grossmana, Jurija Andruhovyča ili Antonija Scuratija.

Izd. Lumen, Zagreb, 2023.
S engleskoga prevela Ana Josić

Izd. Edicije Božičević, 2023.
S portugalskoga preveo Dean Trdak

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2023.
S njemačkoga prevela Helen Sinković

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2023.
S norveškoga prevela Vesna Salomonsen

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.
S bugarskoga prevela Ksenija Banović

Proizvodnja kulture nije besplatna

FSK je u pregledu godine nemoguće zaobići i zbog povratka prakse uvedene prije pandemijskog zastoja – naplate ulaznica. Umjesto vraćanja simboličnog iznosa od 10 kuna, festivalsko se vodstvo odlučilo za konkretniju cijenu od 6,99 eura, što je izazvalo raspravu. No premda postoji prostor za korekciju (mogućnost kupnje dnevne karte s objedinjenom cijenom mogla bi biti ovogodišnji iskorak), takva je praksa dobra iz nekoliko razloga među kojima su najvažniji osvješćivanje činjenice da kultura, produkcijski, nije besplatna pa samim time ni konzumacija kulturnih sadržaja to ne bi trebala biti. Usto, monetizacija bi mogla pomoći profesionalizaciji jer malo će tko platiti loš proizvod (ili proizvođaču pružiti još jednu priliku) – svi su prošlogodišnji festivalski programi bili na visokoj do vrlo visokoj razini, uz dobro pripremljene moderatore, kvalitetne sugovornike i teme koje proizlaze iz kulturnog polja, ali se prelijevaju na ostale aspekte suvremene svakodnevice.

Ulaz (još) nije počeo naplaćivati naš najveći sajam knjiga, Interliber, a bez korjenitih promjena ne bi ni trebao. No pozitivan je pomak vidljiv u prisutnosti Vikasa Swarupa na otvaranju prošlogodišnje manifestacije. Indijski diplomat i pisac, izvan granica svoje zemlje poznat kao autor bestselera Milijunaš s ulice, bio je najpoznatije ime među festivalskim gostima i makar roman odavno nije aktualan, njegovo dovođenje (i sinergija nakladnika i uprave Sajma) odražava pozitivan trend.

Rekapitulacija

Na istom smo tom Interliberu doznali kako se u Hrvatskoj godišnje objavi nekoliko tisuća novih naslova, što domaće, što prijevodne proze. Naravno, zakon velikih brojeva nalaže da ne mogu sve biti hitovi (ni razmjerno uspješne, čak ni kvalitetne), no bazen je ipak dovoljan da se, uz već spomenuti Jutro i večer, izbor nekolicine najboljih pokazuje ne sasvim lakim zadatkom. Posve se subjektivna rekapitulacija otvara važnom književnom rekapitulacijom – onom bogatog opusa Margaret Atwood. Zbirka U nebranu grožđu (Lumen izdavaštvo, s engleskog prevela Ana Josić) rijedak je primjer autorove vještine da sve svoje najvažnije teme sabere i reinterpretira, od njih načini minijature i proizvede petnaest izvornih, iako upućenom čitatelju dobro poznatih narativa. U vrijeme kada su eulogije iz javnog prostora gotovo u potpunosti istisnuli nekrolozi, Atwoodova sama sebi drži posmrtno slovo, osvrćući se pritom na najvažnija politička pitanja, ravnopravnost spolova, klimatske promjene, pretjeranu korektnost, a istražuje i odnos prema sjećanju, najvarljivijem suputniku života i njegov utjecaj na majstorstvo pisanja.

Pisanjem se, kao i odnosom prema umjetnosti, u na prvi pogled dječjem romanu Knjige koje su progutale mog oca (Edicije Božičević, s portugalskoga preveo Dean Trdak) bavi portugalski umjetnik Afonso Cruz. Pisac hrvatskoj publici nije stran, upoznata je s njegovim „odraslim“ kao i „dječjim“ opusom. U ovom romanu, koji zanimljivo izvrće metaforu „gutanja knjiga“ u čitatelje progutane pročitanim knjigama, čitanje može biti dvorazinsko – na prvu je to pustolovina dječaka koji, upuštajući se u pustolovine među koricama književnih klasika iz njegove biblioteke, pokušava, metaforički, pronaći oca kojeg je, isto tako, „progutao“ Otok doktora Moureaua, dok istovremeno ispod toga nosi važnu i slojevitu poruku o vezivnoj ulozi čitanja kao okvira razumijevanja svijeta koji nas okružuje. Čitatelja uči i da pritom otkloni, kako maštovito kaže, „fizičke zapreke uma“ i promatra pročitano usmjerenijim pogledom. Maštovita pohvala čitanju, vješta kombinacija dječje i literature za odrasle važna je i stoga što, uz prethodne autorove knjige, Kupit ćemo pjesnika i Knjiga godine funkcionira kao kritika odnosa konzumerističkog društva prema kulturi.

Metaforičkog je, nažalost, lišen kratak, gotovo poetski roman makedonskog pjesnika i prozaista Petra Andonovskog Strah od barbara u kojem autor, prenoseći ozračje sa zabačenog grčkog otoka Gavdosa nakon što se na njemu, poslije černobilske katastrofe, nastani troje ruskih znanstvenika, ispisuje svaku migrantsku krizu (ne samo) 21. stoljeća. Pričom nastalom u sjecištu Kavafisove pjesme Čekajući barbare i Todorovljeva teksta, također naslovljena Strah od barbara, smještenom u razdoblje neposredno nakon pada Berlinskog zida, roman prikazuje sve razine drugosti kojima pojedinac može biti izložen. Pritom ne zaboravlja istaknuti koliko je važno (za onog „prvog“ i užasno) kad se u Drugome, u „barbaru“ prepozna. No, zaključuje, oni su za naš razvoj važni jer bez odraza u drugome nema ni pogleda u sebe.

Tužan odraz stvarnosti

Ne treba nam književnost kako bismo osvijestili da iz povijesti ne učimo ništa. No grozomornost njezina obistinjenja može, povremeno, dovesti do otrežnjenja. Ako je Strah od barbara, barem u imaginariju nekih od zapadnih kritičara, anticipirao rat u Ukrajini, potkraj godine objavljen roman Unuka njemačkog odvjetnika i pisca Bernharda Schlinka nagovijestio je sve aktualniju krizu s njemačkim narodnjacima i rascjep u društvu, u posljednje vrijeme i sve češću temu novinskih naslovnica. Autor međunarodno najpoznatiji po romanu Žena kojoj sam čitao trodijelnom naracijom o Kasparu, njemačkom knjižaru koji je, za studentskih dana, iz hobija prelazio granicu i družio se s kolegama iz Istočnog Berlina te se u jednu od tamošnjih studentica i zaljubio, a u romanu nakon suprugine smrti pokušava (prilično nametljivo) sudjelovati u odgoju unuke o čijem postojanju nije imao pojma, razotkriva duboku podjelu u njemačkom društvu na „nas“ i „vas,“ na one koji gledaju naprijed i one koji se ne mogu natjerati da skinu naočnjake i pogledaju oko sebe. Još važnije, pokazuje da se ta dva pogleda, čak i ukrštena, odbijaju doista susresti i pokazuje, na primjeru pojedinačne sudbine, kakve to pogubne posljedice može imati na društvo. Iako ne tako oštar kao u prethodnim ostvarenjima, Schlink ukazuje na mjesta društvenog uganuća, ali pokazuje i što se događa kad se lom namješta nasilno, dok rana još cijeli.

Posljednji je roman, ujedno, književna uvertira u 2024. U njoj nas, već znamo, očekuje prvi prijevod Dnevnika spisateljice Virginije Woolf, kao i prijevodi čak dvaju izvornih bukerovaca. I još barem nekoliko tisuća (nadajmo se, većinom dobrih) naslova.