Ljudsko tijelo u interpretaciji Ivana Meštrovića

Prvorazredni likovni događaj u protekloj godini u Hrvatskoj retrospektivna je izložba Ivana Meštrovića u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori.

Javnosti je pružena jedinstvena prilika da se ponovo upozna s kiparskim umijećem velikog umjetnika. Kažem ponovo, jer toliko izloženih djela daje mogućnost novih čitanja, složenije percepcije kiparskoga bogatstva što čini svojevrsni fenomen Meštrović.

Ivan Meštrović,
Miloš Obilić, 1908.

Promatrajući izložene radove razmišljao sam o autoru, o vremenu u kojem je živio i stvarao i o mnogim nesporazumima koji su proizlazili iz pogrešne ili iskrivljene optike kojima je bilo podvrgnuto ocjenjivanje kipareva djela. Zato je dobro da se danas nakon tolikih promjena i takozvanih revolucionarnih pokreta u umjetničkim izrazima vidi grandiozno djelo umjetnika koje je odoljelo svim radikalnim avanturama moderne i suvremene umjetnosti. Jedan je lucidni kritičar i teoretičar zapisao da smo ,,mi iz 1947. godine puno manje futuristi nego što su to futuristi iz 1909. mislili da ćemo biti“. Kada sam prije osam godina s Tonkom Maroevićem posjetio Njegošev mauzolej na Jezerskom, vrhu planine Lovćen, i dok smo obilazili monumentalnu sjedeću granitnu figuru zamišljenoga pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša s orlom na leđima, Tonko mi je rekao: „Bio sam u mladosti nepravedan prema Meštroviću. Preferirao sam Brancusija. Ipak, Meštrović je velik kipar.“ Riječ ipak ključna je. Dakle naš cijenjeni povjesničar umjetnosti u ponovnom susretu s Meštrovićevim djelom nedvosmisleno potvrđuje ono što je u biti već znao, što je u stanovitom smislu bilo potisnuto u njemu, a to je prepoznavanje kvalitete istinskog umjetničkog djela. Znamo da Brancusi nije podnosio Rodina, no tu je riječ o osobnim preferencijama dvaju različitih umjetničkih senzibiliteta. Preferencije su posljedica umjetnikove stvaralačke osobnosti, ali s pozicija same umjetnosti, kada se fokus stavlja na estetsku dimenziju, na izražajnost kiparske forme, osobne su preferencije nevažne, da ne kažem besmislene. Jer i Rodin i Brancusi pripadaju, usprkos suštinskoj različitosti, svijetu relevantne kiparske umjetnosti.

Snaga i vitalnost tijela:
„herojski ciklus“

Prema Meštrovićevim skulpturama povijesne i mitske tematike, u njihovoj prosudbi, naglasak je najčešće stavljan na literarnu dimenziju motiva, a ne na kritičko valoriziranje plastične vrijednosti kipa. Mnogima je bilo teško shvatiti da je umjetničko djelo u biti više od onoga što prikazuje, što se tim djelom izražava. A to više jest ono što djelo stavlja u područje umjetnosti. Djelo se tumači djelom. Skulpturalna forma treba biti u domeni likovnosti, a ne u službi literature. Djelo ne smije biti ilustracija motiva, već njegov kreativni izraz. Ali u Meštrovićevu slučaju na njegovim skulpturama ostalo je dosta te, s vremenom, taložene literarno patetične patine. Zato drukčijim pristupom treba odstraniti tu patinu i sagledati njegova djela u njihovoj izražajnoj koherentnoj kiparskoj čistoći.

U. Boccioni Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru, 1913. / Izvor Wikipedia

Gledajući na izložbi u Klovićevim dvorima bogatstvo Meštrovićeva kiparskog izraza: od nagih udovica bijele mramorne puti u kojima drijema zatomljeni eros, zatim motive novozavjetnih tema iz života i stradanja Kristova, sakralne i svjetovne motive, autoportrete i portrete sve do očajničkog nijemog krika nemoćnog Joba, posebnu pažnju svojom izražajnošću zaokuplja skulptura Miloš Obilić, remek-djelo 26-godišnjeg kipara. Ta je skulptura pripadala širem konceptu ambiciozno zamišljena Vidovdanskog hrama iz takozvanog „herojskog ciklusa“ umjetnikova stvaralaštva. Skulpturu poglavito karakterizira snaga i ljepota njezine vitalnosti. Ono što je mikelanđelovsko u tom djelu nije samo izražajna snaga pokreta nego još i više inventivnost tretiranja forme. U odnosu na tijelo mala je junakova glava, a lijeva noga pokrenuta prema naprijed. Lice je spušteno i zasjenjeno. To je izuzetan efekt koji je Michelangelo prvi put primijenio na kipu alegorije Noći na grobu Giuliana Medicija u Kapeli Medičejaca u Firenci.

U cjelokupnu Meštrovićevu opusu, svojevrsnoj apologiji ljudskog tijela, spomenuta skulptura karakterističan je primjer koji će potvrditi činjenicu da vrhunsko umjetničko djelo nije samo ostvarenje koje pripada danim povijesnim okolnostima i stilskom razdoblju u linearnom historijskom slijedu, već pripada svevremenoj umjetnosti. Meštrovićevo su djelo s manje ili više razloga uspoređivali s djelom Augusta Rodina, sa skulpturama kao što su Ivan Krstitelj i Čovjek u hodu. Kada je riječ o prikazivanju pokreta ljudskog tijela u skulpturi, treba naglasiti da nitko nije tako dobro razumio govor zglobova Michelangelovih figura kao što su to razumjeli i osjetili Rodin, Meštrović i Henry Moore.

Futuristički stroj

Umjesto s Rodinom usporedba Miloša Obilića zanimljivija je i na stanovit način smislenija sa skulpturom Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru talijanskog futurista Umberta Boccionija. Ta bi dva eksponata bilo zanimljivo promatrati u malroovskom imaginarnom muzeju. Izražajno kretanje snažne muskulature koju napinje unutarnja energija i torzija toraksa što dodatno potencira snagu lijevoga mišićavog bedra Meštrovićeva epskog junaka korespondira sa spomenutom skulpturom talijanskog majstora nastalom 1913.

U takvoj imaginarnoj muzejskoj postavi, gledano u povijesnom kontinuitetu, čini se kao da je Meštrovićeva skulptura iz 1908. (nastala neposredno prije Marinettijeva Futurističkog manifesta iz 1909), inaugurirala Boccionijevo amblematsko ostvarenje. Unutarnja snaga skulpture hrvatskog majstora koja napinje muskulaturu do prsnuća i žestinu kretnje dovodi do paroksizma, čini se da je u nekoj metadimenziji snažno transponirana u djelo talijanskog futurista. Oblici korpusa u Boccionijevoj skulpturi, energična pokreta u hodu, preobražavaju se u dinamične forme raslojene i apstrahirane anatomije. Ono što povezuje dva majstora u njihovoj različitosti jest izražavanje energije u kretanju ljudskog tijela. Omiljeno svojstvo futurističke estetike jest dinamičnost, ritam, brzina, snaga. Te karakteristike stroja prema kojem su futuristi gajili kult na simboličan se način ovdje odjelotvoruju u kiparsko tijelo koje postaje organski stroj čija čvrsta koštana supstruktura omogućava snagu muskulature koja emanira neviđenu energiju. Uz to brončana se put odbljescima još više usklađuje s futurističkim senzibilitetom za metal. (Meštrović je Miloša Obilića zamislio i odlio u bronci.) Gledajući povijest umjetnosti kao linearni vremenski tijek, Boccionijeva je skulptura napredak u razvoju skulptorske umjetnosti. Gledajući pak dva komparirana djela izvan tijeka vremena, ona se u svojoj različitosti pomiruju upravo u tijelu, u mogućnostima izražavanja ljudskog korpusa u kojima se kroz vrhunsko umijeće i kreaciju potvrđuje biće umjetnosti. To biće umjetnosti neuništivo je u stalnom obnavljanju, u neiscrpnim različitostima izraza, čemu je najpouzdaniji svjedok uvijek inspirativan corpus humanum. Izložba Ivana Meštrovića u Klovićevim dvorima pokazuje kiparevu snagu i invenciju vrhunske umjetničke kreacije upravo u oblikovanju ljudskog tijela.