Laku noć, draga princezo!

Upoznali smo se Gordana i ja na početku zimskoga semestra akademske 1971/72. Meni su bile 24, njoj 26 godina, bili smo asistentske prinove na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji se u to doba bio gotovo ugasio zbog odlazaka dobra dijela nastavnika u inozemstvo, na druga sveučilišta, u slobodnjake, u mirovinu, ili njihova odustajanja od, birokratski rečeno, znanstveno-nastavnoga rada na visokoškolskim ustanovama. Da nije bilo Milivoja Solara, Odsjek bi se možda u tišini sveo na katedru za opću ili svjetsku književnost i pripojio nekom drugom odsjeku, recimo onom za jugoslavenske jezike i književnosti. Tadašnji 35-godišnji docent uspio je spriječiti gašenje Odsjeka te smo se u kratkom razdoblju od mladih i nešto starijih asistenata, predavača i profesora, uz šačicu preostalih članica i članova, na njemu našli prvo Pavao Pavličić, pa Miroslav Beker, Gajo Peleš, Mirko Tomasović, Gordana i ja, a zakratko i Zoran Kravar. Prije dolaska na Odsjek Gordana, diplomirana komparatistica i anglistica, nekoliko je mjeseci radila u turizmu. Otac joj je, naime, iz Osijeka, gdje je i ona rođena 1945, otišao u Istru, u Buje, i radio na održavanju televizijskog odašiljača, pa se i ona u Istri zaposlila u nekoj od agencija što su na kraju 60-ih i na početku 70-ih nicale duž obale.

Gordana Slabinac – omiljena profesorica s Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Solar System

Bez imalo oklijevanja odazvala se na poziv Milivoja Solara, koji ju je zapamtio ne samo kao izvrsnu studenticu nego i sjajnu stilisticu i duhovitu osobu, i čim je prošao propisan otkazni rok, pojavila u tadašnjoj Ulici Đure Salaja 3 te počela voditi jedan od seminara iz opće povijesti književnosti. Solaru se odužila u svom stilu. Kad je odlazio u mirovinu i kad mu je Odsjek priredio oproštajni domjenak, sve su se zaposlenice, uz jednu nevažnu iznimku, Gordaninom zaslugom pojavile u majicama s natpisom Solar System, a sam Solar dobio je, i odjenuo, majicu sa stiliziranim Supermanovim inicijalom.

Budući da je Odsjek oskudijevao prostorom, nas petero mladih i razmjerno mladih prinova — Gordana, Pavao, Mirko, Zoran i ja — dijelili smo radnu sobu (B-211), na Odsjeku poznatu kao Rezervat. Prostor nas je uputio jedne na druge, ali Gordanu i mene jače je povezao opet Solar. Pozvao nas je na piće u nezaboravnu Jadranku na južnoj strani tadašnje Ulice proleterskih brigada i nakon nekoliko vinjaka, ali ne toliko zbog njih, oni su brzo ishlapili, koliko zbog razgovora koje smo uz njih vodili, prešli smo na ti, zbližili se trajno. U sedamdesetim godinama, koje je Pavao Pavličić za sve nas, kao i sve nas kakvi smo tada bili, oživio u autobiografskim zapisima Bilo pa prošlo, oboje smo, i ne samo nas dvoje, držali seminare iz Uvoda u književnost, kolegija obaveznog za studente prve godine. Program naših seminara bio je isti, iste su bile i teme i osnovna literatura, razgovarali smo o tom što i kako studenti dobro prihvaćaju, što i im je i zašto posve strano, a izvedbe su nam se razlikovale onoliko koliko smo mi bili različiti. Studenti su imali tu pogodnost da biraju izvođača po svojoj mjeri i prema svojim sklonostima.

Zavođenje ironijom

Počeli smo raditi kao asistenti na Odsjeku, a ne na pojedinim katedrama, ali izborom magistarskih radova i disertacija usmjeravali smo se prema različitim područjima i katedrama. Gordanin je izbor bila opća povijest književnosti, njezini su interesi bili avangarda, ironija, groteska, postmoderna… Zaronila je prvo u Zenit i zenitizam, pa u hrvatsku književnu avangardu. Proučavanje „povijesne avangarde“ — termin i pojam, velekovski rečeno, koji je Gordana nastojala osloboditi atributa „povijesna“ — u tim je godinama bilo en vogue, napose u krugu oko Aleksandra Flakera. Gordana, međutim, nije pripadala tom krugu, kao što nije pripadala nijednom drugom krugu, nijednoj školi ili frakciji, kao što nije slijedila nijedan modni trend na bilo kojem području znanosti, umjetnosti ili društvenog života, kao što nije slušala ničije diktate. Pratila je sve što se pisalo, sve o čemu se raspravljalo, ali u radu ostajala svoja. Vjerojatno je stoga i njezina prva knjiga, Hrvatska književna avangarda (1988), oneraspoložila dio starijih književnih povjesničara i kritičara, napose one koji su avangardu držali svojim intelektualnim lenom pa im nije bilo drago što se, i to na mnogima previše fleksibilnu i otvorenu Odsjeku za komparativnu književnost, pojavilo novo ime, nova pronicava povjesničarka i kritičarka, koja k tomu, da njihova nevolja bude veća, i sjajno piše, koja se ne libi uvesti u znanstveni tekst crtu humora i ironije pa se usuđuje, u netom spomenutoj knjizi — znanstvenoj knjizi, zamislite! — poigrati riječima i napisati, recimo, da se ne zna „hoće li književna znanost u doglednoj (bolje reći nedoglednoj) budućnosti“ učiniti ovo ili ono.

Zadržala je tu autorsku osobinu i održala autorsku osobnost i u sljedećim tekstovima koje je pisala o svojim omiljenim temama i koje je dijelom tiskala u knjigama Zavođenje ironijom (1996) i Sugovor s literarnim đavlom: eseji o čitateljskoj nesanici (2006). Trebalo je imati književnoga dara i intelektualne kuraže, pa i drskosti, te u radu uvrštenu u prvi svezak niza Komparativna povijest naslovom postaviti pitanje Što je Pavličić radio u 19. stoljeću? i potom na njega odgovoriti prvim dvjema rečenicama temeljite studije o „poetičkoj, i autopoetičkoj, metaliterarnoj dimenziji“ Pavličićevih studija, eseja, feljtona, proza i jedne drame povezanih s Kumičićem i njemu suvremenom književnošću: „Tražio je Olgu i Linu. Olgu i Linu“, pa odmah postaviti novo pitanje i dati nove odgovore: „I što se dogodilo kad ih je našao i poslao im pismo? Žestoko su se posvađali! Ništa bolje od toga za hrvatsku književnost!“ Na Gordanine autorske vrline čovjek nailazi i čim otvori knjigu Zavođenje ironijom. Pogovor tu počinje izjavom: „Nadam se da ne postoji opasnost da netko shvati zavođenje ironijom kao naputak za osvajanje suprotnog spola“, nakon čega slijedi objašnjenje: „Budući da se ova knjiga bavi problemima semantike ironijskog u modernoj književnosti, teško je bilo odoljeti napasti da prva rečenica predgovora ne bude ironična!“

Ravnopravnost književnosti i kritike

S užitkom sam čitao njezine radove, i one koji su bili daleko od mojih kazališnih i teatroloških tema, a posebno one iz kojih sam, kao iz njezina Ironijskog čitanja drame, kojim nas znalački vodi od lucidno protumačena Hamleta, preko Tiecka, Goethea, Pirandella, Brechta, Becketta, Krleže, do Stopparda i njegovih Rosenkrantza i Guildensterna, štošta i naučio, na koje sam se mogao i pozivati u nastavi, esejima i kritikama. Jedna od stvari koje se moraju spomenuti jest i to da su u Gordaninim znanstvenim radovima i u njezinim kolegijima takozvana lijepa književnost, s jedne strane, a filozofski, teorijski, književnopovijesni i kritički tekstovi, s druge strane, bili ravnopravni. Nije se priklonila trendu pretvaranja razgovora o književnosti u razgovor o govoru o književnosti. Držala je to akademskim hohštaplerajem, a hohštapleraj svake fele iskreno je prezirala.

Bila je omiljena profesorica, jer je studente, potičući ih na čitanje i razmišljanje o pročitanom, uvodila ne samo u svijet književnosti nego, razgovarajući s njima i o drugom, i u život. Povjeravali su joj se, odnosili se prema njoj prvo kao prema starijoj sestri, potom kao prema majci. Njihova je povjeravanja zadržavala za sebe. Ponekad bi, samo ponekad, ne spominjući imena, i s nama podijelila i neko teško iskustvo. Prema vlastitu akademskom statusu odnosila se nemarno. Bio je to njezin izbor, bila je to njezina odluka: rad sa studentima i za studente — da; čitanje, uživanje u čitanju, razgovor o pročitanom s ljudima s kojima o tom vrijedi razgovarati — da; statusno prihvaćanje „funkcija“ i sudjelovanje u „aktivnostima“ kojima se ubrzava napredovanje ili stječu neke povlastice — ne. I samoj je sebi, dijelom zbog takva shvaćanja akademske karijere, dijelom zbog naklonosti spram underground-kulture, prišila nadimak Glista. Ukratko, bila je daleko od one vrste sveučilišnih profesora za koje bi nenadmašni Ante Peterlić govorio: „On ne samo da jest profesor, on i misli da je profesor!“ E pa za Gordanu se može reći: Bila je profesorica.

Ja pak mogu dodati: Bila mi je najbolja prijateljica. Družili smo se, a u tom druženju, kao i u svemu drugom kad je o Gordani riječ, nije bilo pravila, nije bilo rutine, nije bilo obveza ni prinuda. Kad nam se razgovaralo, razgovarali bismo. Ako je bilo razloga, i satima. Kad nam se nije razgovaralo, nismo razgovarali. Povjeravao sam joj se, nije u tom bilo nikakve cenzure. Govorio sam joj i o onom čime se ni u kom slučaju ne mogu ponositi. Govorio sam joj o svojim problemima, o ponekoj traumi koju sam doživio. I ona je meni mnogo toga povjerila, i smiješnog i tužnog, i radosnog i bolnog. Pokatkad smo, pogotovo u ranim danima, znali izvesti i neku djetinjariju, sebi za gušt. Kao što je bilo ponoćno plesanje valcera na Strossmayerovu šetalištu, u jesen, kad je asfalt bio prekriven suhim lišćem. Plesali smo uz vlastitu „vokalnu pratnju“, iz tame je u jednom trenutku izronio milicajac, zagledao se u nas, oklijevao da li da nam priđe i legitimiše nas, a onda, bit će, zaključio da smo dvije neopasne lude, i otišao. Drugom smo prigodom otišli na piće u bar na posljednjem katu tek otvorena hotela Opera, ne baš prikladno odjeveni za taj šminkerski ambijent, a Gordana je k tomu, kad smo dobili piće, iz torbice izvadila špil karata za gatanje, koji je dobila od studentice čija se mama bavila gatanjem, pa mi, na tihi užas osoblja, počela proricati sudbinu. Našlo bi se još takvih štikleca, a o trenucima kad se negdje — bilo vani, bilo kod mene, bilo na jednoj od njezinih podstanarskih adresa (Veslačka, Šenoina, Ivanićgradska), bilo u stanu koji je nakon dvadesetak godina rada napokon dobila od Fakulteta (Vrbani, Siječanjska 15) — pilo, pušilo (dok sam i ja još pušio), šutjelo i brisalo ili gutalo suze ne priča se ni javno ni privatno. Oni se nose u sebi.

Igra rebusima

Nekoliko smo godina, da se vratim vedrijim temama i s njima ovo prisjećanje privedem kraju, držali seminare iz Uvoda u književnost, oboje srijedom, ja u rano popodne, Gordana navečer. Ne sjećam se kako i kad, ali otkrili smo još jedan zajednički interes — rebuse. I počeli se njima igrati. Većinom sam ih ja crtao, nevješto, ali ipak ne toliko da bi figure ostale neprepoznatljive, a Gordana odgonetavala. Svake srijede ostao bih nakon završetka seminara i poneke konzultacije sa studentima još nekoliko minuta u Rezervatu, nacrtao rebus i ostavio ga na njezinu stolu, a ona bi mi u petak priopćila rješenje. Ponekad, kad je ili rebus bio previše zakučast, ili ona bila indisponirana za rješavanje, odlazila bi do susjede Vjeročke (u Veslačkoj) da joj ona pomogne u rješavanju. Zato sam joj jedne srijede podmetnuo i rebus s rješenjem: „Odi Vjeročki da ti ovo riješi“. I zaista je otišla Vjeročki, i Vjeročka ga je riješila tako kako ga je trebalo riješiti, i ja sam u petak dobio porciju sočnih „glistinskih“ psovki iz kojih se nisu čule ni ljutnja ni uvrijeđenost, nego užitak u igri zagonetavanja i odgonetavanja, koja i nije posve različita od igre pisanja i čitanja književnih djela. Jedne srijede, tko zna zašto, nisam Gordani ostavio očekivani rebus i u petak me, kao kazna, dočekao izbrušen sonet prijekora, prožet finom, Gordani svojstvenom ironijom i autoironijom.

Pa neka riječi tog soneta, te njezine vapijuće zvonjelice, budu i posljednje riječi ovoga prisjećanja — istodobno tužna, jer Gordane više nema, jer je svijet s njezinim odlaskom postao sivlje, dosadnije, neuljuđenije mjesto, i radosna, jer bila je ovdje, oplemenila me, družili smo se pola stoljeća, bili prijatelji — kao dokaz da je bila sjajna stilistica, da je imala duha i smisla za humor, opak humor, rekli bi nešto mlađi od nas, i da je bila posebna, svoja.

VAPIJUĆAZBOGSRIJEDENEREBUSNEZVONJELICA

Zar tako kruto prezreli ste mene

Zbog glupa testa i pitanja plitkih,

Rebusa ne bje prstiju vam vitkih

Na stolu mome. Ah, sarce mi vene!

Isplakah pusto dične vrle zjene,

Poradi gnjeva i ljutnja vam britkih

I drugih strava jedva manje čitkih –

Jer vi ljubite studentske kretene!

Vašu izgubiv naklonost ću patit

Samotna srijedom, ucviljena vazda,

Dok ćete tašto praznu slamu mlatit

U gnjusnu mjuziklu, seminaru strašnom.

Ah, napusti me od Uvoda gazda,

Griješnu ću glavu posipati brašnom…

zavavijekzaprepaštenačinomvašimtrulim,

strtadomasjedim, neutješnotulim…