Kazališni zastori kao antologija hrvatskog slikarstva

HNK u Zagrebu priredio je 29. studenog prošle godine poseban kulturni događaj. Zahvaljujući najavljenom predavanju muzikologa Zdravka Blažekovića naslovljenu Svečani zastori Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, okupila se brojna publika svih generacija popunivši prostor gledališta do posljednjega mjesta. Veliko zanimanje valja pripisati naslovu predavanja, ali i imenu predavača. Jer Zdravko Blažeković (Zagreb, 1956), hrvatski muzikolog koji od 1987. živi u New Yorku, gdje je na Gradskom sveučilištu (City University of New York) ostvario sjajnu karijeru, svojim je imenom i ugledom jamčio izvrsno poznavanje teme. Tijekom gotovo dvosatnog predavanja dokazana je ne samo zanimljivost i intrigantnost nego i kulturološka relevantnost Blažekovićeva predavanja.

Zastor Četiri godišnja doba Ivana Lackovića Croate iz 1994.

Bit će da o kazališnim zastorima ne razmišljamo često, ali kada uđemo u gledalište neke kazališne kuće upravo je zastor presudna „barijera“ koja publiku dijeli od pozornice i tek će dizanjem ili razmicanjem tih uglavnom velikih krpenih zapreka biti omogućen pogled na scenu i dat početak za predstavu. Ili, riječima Zdravka Blažekovića: „Slikovito rečeno, podizanje i spuštanje kazališnog zastora označava početnu i završnu točku kazališne predstave. Podizanje zastora na početku predstave označava prijelaz iz našeg realnog svijeta u fiktivni svijet koji se otvara pred nama na pozornici; na kraju predstave spuštanje zastora kaže nam da je priča završila i vraća nas u stvarnost. Osim toga omogućuje nam da glumcima odamo priznanje što su nam omogućili da sanjamo priču prikazanu na pozornici.“

U svakom slučaju, uvaženi je gost predavač ispričao vrlo dugu priču. Uvodno je opsežnom i odlično dokumentiranom power-point-prezentacijom prikazao povijesni razvoj kazališnog zastora tijekom proteklih stoljeća. Opisivanjem oblika i izgleda, pa i upućivanjem na ideološki značaj kazališnih zastora u posljednja dva stoljeća, dao je Blažeković iscrpan uvid u njihov dizajn, koji prema njegovu uvjerenju odražava „nacionalizam, romantizam, klasicizam i historicizam 19. stoljeća — zastori nas uče o povijesti kazališta, povijesti umjetnosti i društvenoj povijesti te podcrtavaju važne segmente lokalnog identiteta“.

U detaljnom povijesnom pregledu, koji je započeo kazališnim zastorom u torinskom teatru Regio iz 18. stoljeća, Zdravko Blažeković prošetao je važnim europskim gradovima te je opisujući zastore u uglednim kazalištima pokazao bogatstvo mašte i značenje njihova oslikavanja.

Nakon brojnih poznatih i manje poznatih, pretežno talijanskih, ali i francuskih, njemačkih i britanskih primjera, u drugom je dijelu predavanja sjajni poznavatelj ikonografije Zdravko Blažeković dao opis kronološki poredanih zastora u vlasništvu HNK-a u Zagrebu. Činjenica da ih je čak sedam zanimljiv je podatak i, kao što je ustvrdio predavač, to je samo po sebi rijetkost. Posebna je pak rijetkost bila mogućnost da publika u kazalištu uz predavanje vidi svaki zastor.

Dakle, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu prikupilo je tijekom postojanja sedam scenskih zastora, a slikari koji su ih izveli među najvažnijim su hrvatskim likovnim umjetnicima.

Prvi je zastor stigao iz staroga kazališta na Gornjem gradu i vjerojatno je jedini sačuvani predmet iz scenske opreme tadašnjeg kazališta. Zastor je u obliku lepeze, što je jedinstveni dizajn, a naslikan je oko 1850. Na vrhu je slika Djed i unuk atribuirana Vjekoslavu Karasu, koja upućuje na istoimenu pjesmu Petra Preradovića objavljenu u Danici horvatskoj potkraj ožujka 1845.

Kronološki drugi po redu, a prvi rađen za zgradu u kojoj se nalazi HNK u Zagrebu, velika je kompozicija Vlahe Bukovca Preporod hrvatske umjetnosti i književnosti naslikan za otvaranje zgrade 1895. Idejni koncept dao je tadašnji intendant Stjepan Miletić u dogovoru s književnikom Ljubom Babićem i književnim kritičarom i povjesničarom Milivojem Šrepelom, dakako uz Bukovčevu suglasnost. Savjetnik za perspektivu bio je Bela Čikoš Sesija, a dekorativni je okvir izradio Ferdo Kovačević. U službenom Vladinu protokolu od 2. veljače 1895. tema zastora bila je ovako definirana: „Oroslavje narodne lirike i dramatike … polag koje će dostojnim načinom prvi narodni kolovođe, pisci, lirici, dramatici, novelisti, osnivači hrvatske opere, pjevači, kompozitori, pjesnici i glumci pokloniti se prvaku Gunduliću.“

Dakako, zastor koji je vidjela publika replika je čuvenog Bukovčeva i Kovačevićeva zastora, koji je odveć dragocjeno umjetničko djelo da bi i danas bilo u kazališnoj funkciji. Taj je zastor istinski spomenik kulture visine šest i širine devet metara (Bukovcu je tada za njega plaćeno nezamislivih šest tisuća forinti) te je pohranjen u depou Muzeja suvremene umjetnosti.

Od 1969, kada je završena velika obnova kazališta, zagrebački HNK ima željezni zastor, a tada su nastali i Titov naprijed Frana Šimunovića i Anno domini 1573. Krste Hegedušića, posvećen Seljačkoj buni. Iz 1994. datira zastor Četiri godišnja doba Ivana Lackovića Croate, iz 1997. zastor s prikazom iz baleta Đavao u selu Ivana Lovrenčića, a iz 1999. zastor Harmica Vasilija Jordana.

Pokazivanje svih zastora redom uz tumačenja Zdravka Blažekovića bila je jedinstvena prilika da ih publika sve vidi. Pozornica HNK-a bila je nakratko pretvorena u galerijski prostor, a ugledni ih je predavač predstavio u njihovu hrvatskom i europskom kontekstu. Neosporno jedinstven kulturni događaj!