Još vjerujemo da će loše stvari nestati ako o njima ne govorimo

Slovenska autorica Anja Mugerli (1984) gostovala je u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića predstavljajući Pčelinju obitelj (Ljevak, 2022), zbirku kratkih priča koje su autorici osigurale Europsku nagradu za književnost 2021. Razgovoru su prisustvovale prevoditeljica zbirke Anita Peti-Stantić, znanstvenica Marijana Hameršak te sveučilišna profesorica Dubravka Zima.

Anja Mugerli plodna je autorica koja naizmjence objavljuje romane i zbirke priča, što uključuje zbirke Zelena fotelja (2015) i Pčelinja obitelj (2020) i romane Spovin (2017) i Pričakovanja (2023). U predstavljenoj zbirci spaja tradicionalno i suvremeno, gubi osjećaj granice prošlosti i sadašnjosti. Interes za tajnovitost u obredima i suvremen odnos sa starim vremenima potaknuo je autoricu da stvori intimne i društveno angažirane priče uz pomoć kojih dobiva pozornost na europskoj razini.

Snimio Matej Murić

Veliki je naglasak u zbirci na tradiciji, a spomenuli ste i da spajate suvremenost i folklor. Koliko su mladi u Sloveniji upoznati s tradicijom i kako postižete svevremenost u pričama? 

Mislim da je s mladima isto kao i s odraslima, odnosno da dosta ovisi o njihovim interesima. Neki su više zainteresirani za povijest i tradiciju, drugi su više okrenuti tehnologiji, umjetnoj inteligenciji. Svakako da je poznavanje starih običaja sa svakom generacijom sve manje, uostalom ni sama nisam poznavala sve običaje o kojima pišem u knjizi. Važnu ulogu u tome ima kulturna sredina u kojoj mladi žive, pričaju li im roditelji i bake i djedovi o njihovoj prošlosti, o načinu života koji se danas čini staromodnim. Što se tiče bezvremenosti, mislim da sam to u svojim pričama postigla baveći se temama koje će uvijek biti aktualne, kao što su strah, izdaja, obiteljski odnosi, kao i ljubav i želja da se zaštiti bližnji. Pišući o starim običajima i obredima iz današnjeg kuta, unijela sam svježinu u pogledu na njih.

U pričama odlično prikazujete obiteljske i ljubavne odnose. Koja je važnost u prikazu odnosa u književnosti?

Vjerujem da čitatelje jako zanimaju protagonisti u književnosti i odnosi među njima, jer se s tim najviše mogu poistovjetiti. Za romane je obično karakteristično da se vrte oko nekog događaja, da u njima ima radnje. Drukčija je moja kratka proza jer u pričama nema toliko vanjske radnje, ona je preseljena u unutarnji život protagonista. Na taj način mogu se fokusirati na njihovu psihologiju i međuljudske odnose. Iz toga izvlačim i pogled na vanjski svijet priče, unutarnji svijet protagonista je taj koji određuje atmosferu priče i njezinu strukturu. Mislim da u čitanju takve proze najviše uživaju oni koji vole dublje ulaziti u sebe, u svoje osjećaje, koji ponekad vole samoću i tišinu usred bučnog i napučenoga vanjskog svijeta.

Koliko vaš rad u području kulture utječe na izbor tema pisanja i sam sadržaj?

Mislim da ima sve veći utjecaj. Kad sam prije mnogo godina počela pisati, uvelike sam se oslanjala na maštu, i iako sam u priče uključivala stvari koje sam ja ili meni bliski iskusili, pitanja poput: je li ova priča autobiografska? jako su me mučila. U posljednje vrijeme svjesno u pisanje unosim stvari iz svog života i rada. Uglavnom je riječ o onome o čemu mnogo razmišljam. U kratkoj priči pod naslovom Siva pega, koja je prije nekoliko godina objavljena u slovenskom književnom časopisu Literatura, primjerice, pišem o tome što umjetnost i kultura znače za nekoga tko je cijeli život bio prisiljen baviti se samo preživljavanjem. Mnogo se govori o važnosti čitanja, zapažam pravu poplavu čitateljskih klubova u Sloveniji, što je lijepo, ali zaboravljamo da golem broj djece odrasta u domovima koji praktički nemaju nijedne knjige. Njihovi roditelji u srazu niskih primanja i visokih troškova života pokušavaju uzdržavati obitelj kako najbolje znaju i ne mogu razmišljati o tome koliko im dijete čita niti bavi li se nekom vrstom umjetnosti. Kad svu energiju usmjerite na to je li vam dijete sito i hoćete li imati dovoljno novca za grijanje stana, umjetnost i kultura su nažalost u drugom planu. Što se tiče knjiga, mi Slovenci poznati smo po tome da knjige radije posuđujemo nego kupujemo jer su mnogima preskupe.

Anja Mugerli i Anita Peti Stantić na promociji u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića / Izvor Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti FFZG-a

U priči Pirta bavite se temom mentalnog zdravlja. Koja je uloga književnosti u progovaranju o temama koje su još svojevrsni tabu u društvu?

Osobno smatram da je uloga književnosti u ovom slučaju vrlo važna, ne samo zato što čitateljevu pozornost usmjerava na teme o kojima se obično rijetko ili uopće ne govori nego i zato što mijenja perspektivu gledanja na pojedine teme. U Pirti, iz djevojčine perspektive, neizravno pratimo i priču njezine majke, koja zbog psihičke bolesti završava u psihijatrijskoj bolnici. Prva su asocijacija na takve pacijentice bijele kute, ludi pogled, možda čak i nasilje, a dječja perspektiva omogućila mi je da nju i njezinu bolest pogledam na drukčiji način ne umanjujući ozbiljnost situacije.

Kako pak traume iz djetinjstva, koje protagonisti priča imaju, utječu na oblikovanje pojedinca?

Postoji gomila studija o toj temi. Neko sam vrijeme bila prilično zabrinuta zbog toga i čitala sam mnogo literature o traumama iz djetinjstva. Svaka trauma utječe na čovjekovu osobnost, no u kojoj mjeri ovisi o njezinoj jačini, a prije svega o tome da li je osoba uopće svjesna traume. Tek tada slijedi osvještavanje, traženje pomoći i razgovor o tome što se dogodilo. Razgovor je bitan, mislim da ljudi ne razgovaraju dovoljno. Još postoji uvjerenje da će nešto loše jednostavno nestati ako se o tome ne govori. I moji protagonisti dolaze iz sredine u kojoj razgovori nisu bili na dnevnom redu — umjesto toga, u djetinjstvu su dobivali šutnju, stvari su bile takve kakve su bile, bez ikakvih objašnjenja, odgovora, a kamoli mogućnosti da izraze svoje osjećaje u teškim situacijama. Sve to ostavlja trag na čovjeku, koji prije ili kasnije postane vidljiv čak i ako zatvorimo oči. Ceremonije ili rituali su ti koji neke moje protagoniste izvlače iz nevolje ili u kojima traže utjehu.

Progovarate i o položaju žena. Što možete reći o ravnopravnosti spolova u Sloveniji?

Mislim da je ravnopravnost spolova uvijek na tankom ledu, i to ne samo u Sloveniji. Ako pogledamo što se događa s pravima žena, recimo u Poljskoj ili nekim američkim državama, to je užasno. Po mom mišljenju, dobra stvar u Sloveniji jest što se mnogo govori o ravnopravnosti ili se skreće pozornost na slučajeve u kojima se čini da je ravnopravnost među spolovima zanemarena. Po mom mišljenju, najviše što se može učiniti na tom planu jest obrazovati djecu. Sve dok roditelji sinove odgajaju drukčije od kćeri ili obrnuto, morat ćemo se boriti i za ravnopravnost spolova.

Iako su priče sažete te zbog forme nema mjesta za suvišne opise, svejedno obraćate pozornost na detalje. Proizlaze li oni iz svakodnevnih situacija s kojima se susrećete?

Volim detalje i jako pazim na njih čak i u svakodnevnom životu. Ponekad, kada vidim neki detalj koji mi privuče pažnju, napravim mentalnu zabilješku, što mi dobro dođe za tekst koji trenutno pišem. Jednostavno zapišem u bilježnicu, na komad papira, što god imam sa sobom. Već se dogodilo da sam prestala pisati, ali onda mi je nešto što sam vidjela dalo ideju da nastavim. Obično su to bile slike iz kojih sam onda dobivala ideju u kojem smjeru trebam nastaviti. Čini mi se da detalji mogu obogatiti naše živote, a to primjećujem i u svojoj literaturi. Detalji nas tjeraju da zastanemo, ne žurimo, a pretpostavljam da i za čitanje takve literature treba više vremena, ponekad i više čitanja.