Hrvati izvan Hrvatske trebaju „i priznanja i uvaženje“

Hrvatska nema ljudi na bacanje – svaki je hrvatski čovjek važan. To je aksiom od kojega polazimo u svakom razmatranju naših institucionalnih političkih, kulturnih i gospodarskih državnih i nedržavnih odnosa prema Hrvatima izvan Hrvatske. Kada je o „državama u okruženju riječ“, Hrvatska je 1990, pošavši putem samostalnosti, prešla preko povijesnih nepravdi prihvativši realitete tadašnjih granica kao međudržavnih, ali time nije ograničila svoju duhovnu i kulturnu „neograničenost“, u kojoj su sadržani svi narodni odvjetci! Ovoga se puta, u mjesecu spomena rođenja (Subotica, 7. siječnja 1878) i smrti (Subotica, 3. siječnja 1951) zaslužnoga hrvatskog preporoditelja svećenika Blaška Rajića spominjemo bačke „male, ali fine“ grane hrvatske, za koju on reče: „Bunjevci i Šokci u Bačkoj priznaju se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju, koji s nama isti jezik govori, najvećim dijelom istu vjeru ispovijeda, odgojen na grudima iste kulture, iz koje je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić. Priznajemo se za česti hrvatskoga naroda, s kojim želimo dijeliti sudbinu u borbi i pregaranju za sve što je Bog svakom narodu namijenio za čestiti, sretan i pravedan narodni život... “

Bista Blaška Rajića u Subotici

Za svećenika zaređen 1902, uz pastoralni rad, naveliko je bio uključen u društvena i politička zbivanja. Potkraj i poslije Velikoga rata zauzimao se da Bačka uđe u sastav južnoslavenske države, pa je sudjelovao i na mirovnoj konferenciji u Parizu. Iako je izgubljen bio tzv. Bajski trokut, Subotica je ušla u sastav Kraljevine SHS. Kada je mađarska vojska zaposjela Suboticu 1941, uhićen je i „kerski plebanoš“ Rajić. Zauzimanjem nadbiskupa Stepinca interniran je u franjevački samostan u Budimpešti. Na župničku službu vratio se u travnju 1943. Nakon rata bio je suradnik Jurja Andrassyja u ponovnom rješavanju pitanja Bajskog trokuta.

Rajić je za bačke Hrvate od vlasti, koje god bile, neumorno s pravom zahtijevao „i priznanja i uvaženje“, na što treba podsjetiti i danas, kada se na razne načine i dalje dovodi u pitanje hrvatstvo bačkih Bunjevaca, a nakon izbora u Republici Srbiji, koji su Hrvate nažalost ponovno izbacili preko ruba političke zastupljenosti, iako bi zbog svoje uloge u zavičajnoj povijesti Bačke, a onda i cijele Srbije, počevši od srednjega vijeka, trebali imati povlašteno zajamčeno mjesto na svim političkim razinama zastupljenosti.

Neumoran u crkvenom i društvenom životu, razvio je i veliku kulturnu djelatnost pa je zajedno s Lajčom Budanovićem utemeljio Maticu subotičku, a djelovao je i kao član HKD-a Sv. Jeronima i Matice hrvatske, koja i danas ima ogranak u Subotici. Podsjećajući na to, podsjeća se ponovno i na ulogu Matičinu što ju je imala, ima i treba da ima preko svojih ogranaka izvan Hrvatske. To je, naravno, povezano i s ulogom koju Matica vidi o sebi, ali i s ulogom Matice što bi je država imala vidjeti u sklopu svoje vizije sustavnoga rada s Hrvatima izvan Hrvatske i rada za njih, uz ostalo kao potencijalno jednoga od stožera ukupne državne politike za međunarodnu i nadnacionalnu afirmaciju Hrvatske i Hrvata. U rješavanju konkretnih pitanja Hrvata izvan Hrvatske alate imamo, a imamo i adute – pitanje je tek znamo li ih najbolje iskoristiti, a to znači smjerno, ali odgovorno i odlučno, posebice kada je o Hrvatima u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini riječ.

Proteklih tjedana u različitim smo TV-emisijama mogli vidjeti običaje kojima su Hrvati božićne dane proslavili diljem svijeta, tako i u Bačkoj. No to je tek dio onoga što treba čuvati, sačuvati i promicati. U tome smislu podsjećajući na Blaška Rajića i bačke Hrvate, govorimo pars pro toto, imajući na umu aktualije, ali i dugoročne realije hrvatske državne politike i, kako prošli puta rekosmo, filozofije nacije. Kako se približavaju izbori i prave izborni programi, taj dio državne politike u svih koji pretendiraju voditi je ne bi smio ostati bez jasnih riječi i rečenica, dapače bi i prema tom kriteriju trebalo čitati ozbiljnost i sveobuhvatnost izbornih programa i političkih namjera, ne samo zbog neposrednih koristi nego i zbog one dugoročno najvažnije: širenja svijesti o globalnoj prisutnosti hrvatskoga naroda, koja mu daje neograničene potencijale!

U tom pogledu treba poći od činjenica. Jedna od njih je nedavna odluka Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske o raspodijeli potpora za posebne potrebe i projekte od interesa za Hrvate izvan Republike Hrvatske za 2023. godinu. Tih nešto manje od milijun eura nije jedini ni najveći novac koji Hrvatska ulaže u potrebe Hrvata izvan Hrvatske, ali je, može se reći, znakovit. Ovdje ćemo kazati samo ovo: novac što ga ulažemo u Hrvate izvan Hrvatske materijalni je ekvivalent onoga što je svojedobno Rajić zahtijevao: „i priznanja i uvaženje“, samim time razumijevanja uloge i važnosti Hrvata izvan Hrvatske za stanje i razvoj hrvatske države i nacije u cjelini.