Gdje je Ivo Goldstein za(o)stao?

Najnovija knjiga Ive Goldsteina Povijesni revizionizam i neoustaštvo svojevrstan je somnambulan hod kroz povijest druge polovice 20. i prve četvrtine 21. stoljeća i pokušaj hvatanja ideja i njihovih nositelja koji mu se čine da odstupaju od njegove koncepcije ispravnih interpretacija povijesti. Riječ je o pokušaju tjeranja ideja i interpretacija koje je utrla Komunistička partija, socijalistička revolucija, antifašistička koalicija ili samoupravni socijalizam.

Knjiga u podnaslovu ističe da je riječ o Hrvatskoj od prvih bojažljivih pokušaja stvaranja političkih stranaka (1989) do 2022, odnosno do vremena kad je Hrvatska dio Europske Unije, NATO-pakta i Schengena. Knjiga sugerira da su svi ti politički uspjesi problematični, jer su od početka stvaranja hrvatske države prisutna ta revizionistička „zagađenja“. Na Goldsteinovu knjigu odgovorit ću osvrtanjem na njegove zamjerke meni ili na neke moje biografske specifičnosti.

Kad sam se i kako (po)javio?

Meni je Goldstein dodijelio komad svoje knjige-tužbalice, u kojemu se osvrće na pojedinosti iz moje biografije. Naziva me „perjanicom“ i pritom nije mislio ništa pozitivno i kaže da sam pripadao nekakvoj struji u ise­ljeništvu, što je potpuno netočno, jer sam uvijek bio samo svoj. Točno je da sam doktorirao na Notre Dameu na filozofiji spoznaje Josepha Maréchala, ali nije točno da su moj studij i moja disertacija bili „daleko od povijesti“. Dapače, u disertaciji sam se naširoko bavio okolnostima pojave i razvoja historijske kritike krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

No budući da se Goldstein potrudio saznati nešto o mojoj školskoj spremi i intelektualnim dometima, podsjećam ga da je taj moj doktorat ubrzo bio nostrificiran na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a predsjednik komisije bio je dr. Branko Bošnjak. Ni 1990. nisam došao u Hrvatsku kao turist, nego kao stipendist jedne američke zaklade s mandatom jednogodišnjeg istraživanja o mjestu i ulozi katolicizma u Hrvatskoj na početku 20. stoljeća, za što mi je preporuku napisao pokojni dr. Ivo Banac.

Drugdje sam opisao svoj dolazak u Hrvatski institut za povijest metaforom padobranstva, ne misleći na nekakvo diverzantsko „ubacivanje“, nego na brzinu razvoja prilika koje su iznjedrile ne samo moj dolazak u Institut nego i imenovanje za glavnog urednika institutskoga Časopisa za suvremenu povijest. Evo još jedne notice u vezi s Institutom. Goldstein u knjizi piše kako su aka­demik Ljubo Boban i on kao pročelnik Odsjeka za povijest i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest višekratno „bezuspješno nudili [Mirku] Valentiću suradnju […] na raznim projektima“. Sjećam se tih sastanaka, ali se ne sjećam da je i na jednome bio Goldstein. Ti su razgovori morali biti „neuspješni“, jer je Boban htio „ujediniti“ Institut s Odsjekom za povijest. Dolazio je u Institut s tom svrhom, a mene je dr. Valentić uključio u razgovore da mu budem podrška, jer mi nismo bili za to. Za kritični sastanak na Odsjeku dr. Valentić se ispričao i poslao mene sama. Ljubo i ja smo se dugo „nosali“, ali je na kraju prihvatio da je naše „ne“ zadnja riječ. Tako je Institut bio spašen od „utapanja“ u Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta.

„Ti pišeš drukčije od onoga
što se piše ovdje“

Goldstein se zadržao na mojem prvom članku objavljenu u Časopisu za suvremenu povijest (Hrvatsko katoličanstvo i ideološko formiranje Stjepana Radića). Članak je pohvalio uz primjenu ručne kočnice: „[Krišto je] pokazao da je sposoban jednu užu temu korektno obraditi, jer je Radića predstavio iz jedne nove, zanimljive perspektive“. No, što li je pjesnik htio reći!?

Što se „zanimljive perspektive“ tiče, tadašnji urednik ČSP-a, Ivan Jelić, slično je komentirao kad mi je rekao da će članak biti objavljen u sljedećem broju: „Ti pišeš drukčije od onoga kako se piše ovdje“, što sam ja – budući da mi je to rekao komunistički disident – interpretirao kao da kročim neutabanim stazama. Svjesno sam nastojao ne promicati bilo kakvu ideologiju, nego izlagati Radićevu misao onako kako razumijem. Pokušao sam pomno analizirati izvore i utjecaje ideologije kojoj se tada Radić priklanjao, jer je to put ka razumijevanju konteksta.

Ali nastajanje toga članka zanimljivo je i za pitanje kako funkcionira bavljenje poviješću. Njegove glavne ideje bile su iznesene u predavanju na godišnjem zasjedanju Američkog udruženja za promicanje slavenskih studija, održanu u Chicagu u studenom 1989. (to je i početna točka raspona Goldsteinove knjige). Organizator panela bila je Udru­ga za hrvatske studije. Uz mene su na panelu sudjelovali pozvanici iz Zagreba dr. Ivan Supek, dr. Vladimir Košćak i dr. Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik novoosnovane stranke u Hrvatskoj, Hrvatske demokratske zajednice, i budući predsjednik Republike Hrvatske, a predsjedao je dr. Jere Jareb, Hrvat koji nije bio u Hrvatskoj otkad ju je napustio 1945. i po Goldsteinovoj i službenoj jugoslavenskoj državnoj ocjeni, „ustaša“ i „fašist“. Valja spomenuti i to da je Jarebovu knjigu Pola stoljeća hrvatske politike, objavljenu u emigraciji, mogao čitati samo pokoji član Partije, uključujući i Miroslava Krležu. Nakon uspostave suvremene hrvatske države, osobno sam potaknuo Jareba da priredi novo izdanje svoje knjige, koju je objavio Institut za suvremenu povijest, a sigurno je ne bi objavio da je uspio Goldsteinov plan osvajanja Instituta.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2023.

Goldsteinu možda neće biti zanimljivo to što se Tuđman nije složio s mojim predstavljanjem mladoga Radića, ali bi ga moglo iznenaditi to što je većina prisutne hrvatske intelektualne emigracije – tih „fašista“ i „ustaša“ – stala na stranu generala Jugoslavenske armije. Eto, već sam tada postao „revizionist“, iako nekakva drugoga predznaka. Meni pak to nije bilo čudno, jer je jedan od stupova Tuđmanove stranke „pomirenja Hrvata“ bio Stjepan Radić. Ja sam, pak, dolazio iz teološko-filozofskoga pristupa stvarnosti i vodio se načelom da se treba pouzdavati samo u dobro razumijevanje izvora i solidne literature.

Goldstein i Ljubo Boban o historiografiji u SFRJ

Uvjeren sam da Goldstein zbog želje da me stavi u „pretinac“ revizionizam previđa nešto bitno i zato ću se poslužiti riječima i argumentima Ljube Bobana, kod kojega Goldstein zasigurno nije nalazio trunka revizionizma. Na predstavljanju drugoga sveska svojih Kontroverza iz povijesti Jugoslavije (1989.) Boban se upustio u pisanje o povijesti u Jugoslaviji od završetka rata do objavljivanja toga drugoga sveska njegovih Kontroverzi.

Boban ukazuje i na to da je u poslijeratnim godinama u historiografiji „sve bilo jasno“ – i prošlost i budućnost, i gubitnici i pobjednici, i zločinci i žrtve. Boban se nije služio primjerima koji bi ilustrirali njegove uvide, a ja za ovu priliku navodim profesora povijesti Vasu Bogdanova i njegov uvod za novo izdanje Supilove Politike u Hrvatskoj 1953. godine. Pisanje novije hrvatske povijesti, podučavao je profesor, mora izvirati iz svijesti da je cilj „istinske“ hrvatske politike „oslobođenje i ujedinjenje u južnoslavensku državu, koja se postiže samo revolucionarnom borbom i u kojoj hrvatski narod konačno osigurava punu slobodu i neokrnjena prava te tako sam vlada nad svojom hrvatskom domovinom te ujedno raskrinkava negativnu ulogu građanske klase i njezinih stranaka i na ulogu radničkog pokreta“. Naravno da je iz takve svijesti bilo nemoguće saznati istinu o Franu Supilu niti imati povjerenje u proizvedenu historiografiju! Jasno je da se Goldsteinova historiografija zaustavila na idealima i pravilima poslijeratne historiografije, kojom je dirigirala Partija.

Goldstein svojim popisom hrvatskih revizionista i neoustaša neodoljivo podsjeća na „bijele knjige“, koje su sastavljali partijski čuvari poretka i branitelji revolucionarne istine. Ne treba čuditi ni to da postoje i izdavači u Hrvatskoj koji će rado objaviti takve knjige. Izdavač Goldsteinove „bijele knjige“ je Fraktura, koji je prepoznatljiv i po objavljivanju materijala koji su vrlo kritički, ali i netočni, prema Katoličkoj crkvi općenito i prema nadbiskupu Stepincu posebno.

Kako Krištu svrstati u „revizioniste“ i „neoustaše“?

Goldsteinu me je uvrstio u one koji su „dobri poznavaoci arhivske građe i literature“ i odmah priznao da je „vrlo teško raskrinkati njihove revizionističke teze te im se argumentirano suprotstaviti“. Genijalno! Čudan je to nagon, pogotovo kad odmah u sljedećoj rečenici kaže da ti povjesničari s dobrim poznavanjem arhivske građe „nemaju ‘crnih mrlja’ iz razdoblja jugoslavenskog socijalizma te ih značajan dio javnosti percipira kao skrupulozne istraživače“.

Kako ćeš Krišti naći nekih „mrlja iz razdoblja jugoslavenskog socijalizma“ kad je ubrzo poslije odsluženja „vojnoga roka“ otišao u svijet gdje takvih nagona nema i smatra ih se nastranostima! Kad se, pak, vratio vodila ga je misao da hrvatski narod konačno izlazi iz te „tatarske pustinje“; iz stanja izgubljena vremena i ponižavanja naroda i njegova duhovnog nasljeđa.

Očekivano, Goldstein je pronašao formulu i za to kako „raskrinkati“ mene: Krišto, „koji dobro poznaje arhivsko gradivo i literaturu i nema crnih mrlja iz doba socijalizma“ „NDH smatra zakonitom tvorevinom pa time i svaku akciju protiv nje nezakonitom (iako je riječ o dijelu globalne antifašističke borbe)“. Još jedan „bravo!“ za Goldsteinovo očitovanje; manje za jasnoću misli! Da je Boban živ, opomenuo bi ga da je to pristup historiografiji, prosuđivanje i pisanje o povijesti iz vizure da je jasno što je o povijesti propisano misliti i zaključivati (ovdje je kriterij to što je odredila „antifašistička borba“), a ja ga pozivam da ponovno pročita kako su Bogdanovi, Grossove i drugi pisali iz svijesti „antifašističke borbe“. I Ivo Banac je to nazvao „dirigiranom povijesti“.

Nisam sklon priznavati autoritete koji bi nametali što i kako treba misliti. Poštujem nastojanje hrvatskoga naroda kroz povijest čuvanja onoliko svijesti o državnosti i njezina ostvarenja u različitim povijesnim prilikama koliko je bilo moguće, s trajnom nadom da će se stvoriti političke prilike za punu državnost. Neki su 1941. mislili da je došao taj čas. Izabrali su loše saveznike, koji su se pokazali beskrupuloznim osvajačima, uz to što su propagirali zločinačke ideologije i programe i u njih uvlačili Hrvate, dok su i nad njima činili zločine.

Neki su čekali, dok su neki potpuno povjerenje dali zavodljivim propagandistima borbe protiv fašizma, za radnička prava, besklasno društvo, nacionalna i sva druga prava, iako je već u praksi bilo pokazano da predvodnička klika tih ideoloških propagatora misli samo o sveopćoj diktaturi i kontroli svijesti. Završili su u novoj Jugoslaviji s boljševičkim programom diktature proletarijata, koja je bila brutalna diktatura, nakon što je izvršila zločine koji su desetkovali hrvatski narod. Novu priliku za postizanje pune suverenosti hrvatski je narod imao 1991, ali se morao za nju izboriti u brutalnoj agresiji Srbije i pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Goldstein tvrdi da je važnije to što je „Antifašistička koalicija“ prosuđivala o hrvatskoj državi stvorenoj 1941.

Pritom se ne uzima u obzir bitno, a to je da je antifašizam na koji se pozivala Partija postao i sam fašizmom, gorim od originala. Upravo je taj novi fašizam koji je prakticirala Partija dirigirao i onim što treba misliti o prošlosti i kako oblikovati sadašnjost. Nisu se bez razloga demokratske članice Antifašističke koalicije odmah poslije rata ogradile od komunističkih članica i nije bez razloga Winston Churchill 5. ožujka 1946. poručio da je od Baltika do Jadrana pala željezna zavjesa. Hrvatska je od 1945. do 1991. ostala iza te zavjese, u toj „tatarskoj pustinji“ ogoljeloj od humaniteta.

Goldstein i sumišljenici ne uviđaju – bolje reći ne prihvaćaju, iako možda uviđaju – činjenicu da je antifašizam kakav je definirala i propagirala Kominterna, a jugoslavenska Partija ga vjerno slijedila, zaprljan, okrvavljen, opresivan, jednouman, nedemokratski antifašizam, što zapravo znači da je fašizam jednak izvornome, a u mnogočemu i gori. Na temelju toga da je nešto „definirala“ takva „Antifašistička koalicija“, Goldstein optužuje mene i sve druge koji o NDH bez ideološke histerije istražuju i pišu kao o stvarnosti koja je postojala, zbog „odvajanja NDH od njezine nacifašističke biti“! Bizarno!

Saveznici u „Srpskom svijetu“

Goldsteina treba podsjetiti da je Boban ponudio svoju analizu historiografije u socijalističkoj Jugoslaviji u vrijeme kad su srpski historičari i publicisti bili opsjednuti nametanjem povijesnoga narativa koji je krivce za sve nevolje tadašnje Jugoslavije, napose Srba, svaljivao na Hrvate, od ustaša do suvremenih komunista – svi su bili „ustaše“!.

S njima je Boban polemizirao, jer je jasno prepoznao da velikosrpski povjesničari i publicisti zastupaju tezu da Hrvati ne smiju imati svoju državu, jer bilo kakva hrvatska država, po njima, ne može se odvojiti od zločina NDH. Goldstein neznatno modificira tu velikosrpsku svetosavsku tezu tvrdnjom da se NDH ne može i ne smije „odvojiti od njezine nacifašističke biti“. Zaključak je isti: hrvatska država ne smije postojati, jer svaka hrvatska država predstavlja obnavljanje NDH.

Prozivajući dobar dio suvremenih hrvatskih povjesničara revizionistima i neoustašama, Goldstein je morao tražiti saveznike u Srbiji i u „srpskome svijetu“. Tamo ih je i našao, ali se time, nažalost, izložio riziku da bude uvršten u malu skupinu hrvatskih renegata, poput Viktora Novaka i Đure Vilovića, koji su kupovali naklonost (i novce) srpske države najogavnijim blaćenjem Hrvata i hrvatstva.

Je li to prestroga ocjena? Nažalost, Goldstein je nevjerojatno grubo pokazao nepoštivanje hrvatske države, koja ga je počastila time da je kao ambasador zastupa u Francuskoj. Treba dovijeka podsjećati da je u Hrvatskomu veleposlanstvu u Parizu na istaknutu mjestu držao bistu J. B. Tita – koji je zapovjedio uništenje hrvatskih vojnika i civila nakon završetka rata, zaveo neviđen teror nad stanovništvom, osnovao logore, čak i za neposlušne članove Partije, itd. Goldstein je tako provocirao i ponižavao, a ne zastupao, većinu Hrvata. Nije se, nažalost, ispričao hrvatskim građanima.

Temeljno je pitanje je li se uopće mogao ispričati, ako je posrijedi prijezir, dubok osjećaj proizveden žaljenjem za „svijetom“ sačinjenim od ideoloških predrasuda, od onoga što je odredila „Antifašistička koalicija“.