Dubrovački oriđinali, nekadašnji

U  svim gradovima Mediterana, kao i drugdje, bilo je i ima ljudi koji su bili neka vrsta kolektivnih gradskih luda. Posebno velik broj bio ih je u 19. stoljeću, ali i poslije. Zatim su počeli polako iščezavati iz društva, baš kao i ona neka opća karnevalska radost koja je, posebno u pokladno vrijeme, zahvaćala puk i bila neka vrst oduška, rasterećenja od teškoća života, i onoga javnog i onog privatnog koji se, naizgled, ne vidi i o kojem se tobože ništa ne zna, premda i u malim, a i u većim, pa i velikim gradovima koji nisu ništa drugo nego skupine malih, sve se uvijek zna i svako svakoga poznaje, čak i ako ga nije nikad sreo.

E. Mohn, Lakrdijaš (The Jester), 1869.

Takve ljude u Splitu npr. nazivali su ridikuli ili cukuni, a u Dubrovniku oni su imali poseban naziv. Oni su bili oriđinali. Budući da je to vrsta koja izumire, neka im ovaj tekst bude svojevrsna bespomoćna zaštita, ali i odavanje potpuno zaslužene počasti jer bez njih grad, posebno grad kakav je (nekad bio) Dubrovnik, ne bi mogao biti cjelovit, ne bi imao onaj prostodušni duh koji život shvaća kao veliku predstavu od pazára — što ovdje ne znači tržnica, nego znači: smijeh.

Oriđinali su izdanci onih nekadašnjih luda koje su imali svjetski dvorovi, kraljevi i moćnici, a lude su imale svoju svetkovinu, odnosno svoju Svetkovinu budala, premda to većinom nisu bili nimalo glupi ljudi. Naprotiv, bili su to osebujni mudraci posebne vanjštine, odijevanja, ponašanja, mišljenja i govora, ljudi koji su imali petlje javno izreći sve što su drugi samo u sebi mislili o svakoj javnoj stvari, ne brinući se o posljedicama. Bili su to predstavnici onoga držićevskog izokrenutog svijeta, kakav je na svoj način i njegov Dugi Nos, pa čak i Držić sam, kao i Bokčilo, koji na jednom mjestu u Dundu Maroju gotovo hajdegerovski kaže: „nebīt da bude“ (IV, 6).

U svojoj knjizi Povijest dvorskih luda Maurice Lever o ludama, dakle o tim drevnim oriđinalima, piše ovako: „Siromašan duhom, luda je drag Bogu, prvi je u nebeskom kraljevstvu, ali također prvi na Zemlji, jer jedino on u svom poremećenom mozgu participira u tajnoj misli Svemogućega. Bog mu nadahnjuje istinu kao što je nadahnjuje djetetu. Uostalom, što je on drugo doli dijete koje je čudom ‘ostalo’ u milosti nevinosti? (…) Odatle, zacijelo, golema preimućstva dvorskih luda (…) da kažu sve što im padne na pamet.“

U Dubrovniku 19. stoljeća nije moglo biti bez oriđinala jer se tada, čini se više nego danas, nije moglo živjeti bez javne šale, smijeha, ruganja, provociranja (probokávanja), ali i bez satire koja nije praštala nikome i ničemu što nije valjalo, što nije bilo u skladu sa skladnošću Grada i njegovom mjerom. Bilo je tada mnogo onih što su ih drugi „uzimali pod banderiju“ i zadirkivali, a oni su im na svoj poseban, zapamtljiv način, znali uzvratiti. Postojao je tako neki Jozo zvan Pupa, koji je gradom išao s crnim cilindrom u fraku kaki boje, rugajući se tako onim uvaženim, učenim i mudrim. Smijeh je izazivao svojim dosjetkama i Niko Karolina, koji je po kućama nosio vodu s Onofrijeve fontane, a Karolina su ga prozvali zbog njegove nedostižne ljubavi prema nekoj gospođi tog imena.

Posebno zanimljiv bio je Antun Lampo, koji je bio umislio da je uskrsli herceg Stjepan kojem su pokrali sve blago i neprestano tražio da mu ga lupeži, a to su bili svi koje je sretao, vrate jer je njegovo. Neka Kate Kúce po gradu je vodila psa svaki dan, točno u podne, hranila golubove ispred crkve Svetoga Vlaha vičući na djecu koja su joj ih tjerala. U haljini od gospođe gradom je hodala i neka Nina Bum prutom prijeteći mulariji koja su za njom vikala „Nina Bum! Nina Bum!“, a ona bi se svaki put uplašila kao da je pokraj nje pala bomba. I tako cijeli dan. Postojao je i neki dotur Monti. Uvijek je žurio zamotan u svoj dugi ogrtač. Uvijek ga je mučila zubobolja i stalno je tražio nekoga da mu izvadi zub koji ga boli, a nije, kažu, imao ni jedan.

Neke od dubrovačkih oriđinala i ja sam poznavao i susretao u djetinjstvu, budući da sam rođen na Prijekome i sav grad u zidinama bio je moje igralište. Jedan od njih bio je Pero Lučina jer nije jeo ništa drugo nego kapulu govoreći da je to najzdravija hrana. Skupljao ju je po vrećama za smeće, jer drugo nije imao. Susretao sam i postarijeg čovjeka kojeg su svi zvali Pero Posro. Bio je nosač kad je bio trijezan, a trijezan nije bio gotovo nikad. Njega smo se bojali. Postojao je i čovjek s neobičnim imenom Majka Maru jer je, dobroćudan i uvijek pomalo pripit, pjevao uvijek istu pjesmu koja mu je i dala ime: „Majka Maru priko vode zvala.“ Valjda ga je podsjećala na nešto iz njegove mladosti, ako ju je ikada i imao.

Ipak, najslavniji među njima bio je Frano Miš. Ušao je i u moju pjesmu Tombula na Sponzi, jer je u doba poklada okretao i izvikivao brojeve tombule postavljene tada na taracu te lijepe naše palače, a ljudi bi ga, držeći u rukama i po nekoliko „kartela“ s brojevima, očekujući da se pojave baš njihovi, gađali gnjilim narančama i pokvarenim jajima. Kad god bi u Dubrovnik došla neka uvažena osoba, političar ili slično, ondašnje socijalističke vlasti Frana bi, zajedno sa svima koji su bili sumnjiva ponašanja, privodili i pritvarali u „Vilu Palmu“. Ne znam da li se i danas tako postupa. Došao je tako jednom jedan od takvih političara i tadašnja milicija tražeći Frana Miša našla ga je gdje se odmara ispod spomenika Ivanu Gunduliću na Gundulićevoj poljani. Pozvali su ga da pođe s njima. Nije mu bilo prvi put. Frano se digao, pogledao prema Gunduliću i doviknuo mu: „E, moj Đivo, evo ti pa sad pjevaj o Slobodi!“