Dnevnik spisateljice

Osim opusa kojim je odredila cjelokupnu modernu svjetsku književnost, Virginia Woolf (1882–1941) za sobom je ostavila i 26 rukom ispisanih svezaka dnevničkih zapisa unošenih od 1915. pa do četiri dana prije smrti. Dnevnik nije vodila redovito i nije ga namjeravala objaviti, a uređivanja spisateljičine ostavštine prihvatio se njezin muž, Leonard Woolf, koji je odabrane tekstove sabrao u jedan svezak, naslovljen jednostavno Spisateljičin dnevnik i objavljen 1953. Kritiku takva izbora britanska je (književna) javnost temeljila na bojazni da pretjerana arbitrarnost, sloboda odlučivanja i sažimanje, makar i pod krinkom poštede od boli onih koji su spisateljicu nadživjeli, a imena im se u dnevnicima spominju, sakriva njezinu osobnost, otkida joj komadiće i ne prikazuje Virginiju Woolf kakva je ona uistinu bila.

No dnevnički zapisi objavljeni u ovoj knjizi (obuhvaća razdoblje od 1918. do 1941) i danas su vrlo aktualni i ne moraju se čitati po redu. Dnevnik spisateljice Virginije Woolf vrlo je poticajno štivo i svakako se treba složiti s teoretičarkom i kritičarkom Natašom Govedić, koja je pogovoru napisala: „Ako želite znati kako funkcionira književnost iznutra, pročitajte Dnevnik spisateljice. Ako želite učiti o stilovima proze i stilovima kritike, čitajte nekoliko puta Dnevnik spisateljice. Ako želite izdržati u bilo kojoj vrsti stvaralaštva, imajte kraj jastuka Dnevnik spisateljice. Virginia Woolf dala je sve od sebe da nas podrži u turbulencijama umjetničkog rada i da nam se trajno pridruži u krvotoku slova koji još nazivamo i književnošću.“

Prvi prijevod na hrvatski jezik uskoro će objaviti Bodoni.

* * *

Kakav bih voljela da je moj dnevnik? Da je labavo spleten, a opet da nije neuredan, dovoljno rastezljiv da prigrli sve uzvišeno, neznatno i prekrasno što mi padne na um. Voljela bih da nalikuje na neki duboki stari stol ili prostrani sanduk u koji ubaciš gomilu svakakvih sitnica, a da ih i ne pregledaš. Pa da se vratim, nakon godinu ili dvije, i otkrijem da se zbirka sama od sebe posložila i pročistila i skupa srasla, kao što to pohranjene stvari misteriozno znaju, u kalup dovoljno proziran da odražava svjetlost naših života, a da je ipak čvrst i stabilan, s distancom umjetničkog djela

Uskrsna nedjelja,
20. travnja 1919.

U dokonosti nakon svakog dugog članka, a Defoe je drugi uvodnik ovaj mjesec, izvukla sam ovaj dnevnik i čitala kao što se uvijek čitaju vlastiti tekstovi, s nekom vrstom krivnje i žestine. Priznajem da me njegov grub i nasumičan stil, koji je često tako negramatičan i vapi da se neka riječ promijeni, malo pogodio. Pokušavam reći toj nekoj sebi koja ovo poslije čita da znam pisati mnogo bolje; da s ovim ne gubi vrijeme; i zabraniti joj da ikomu dopusti da ovo pogleda. I sad moram dodati i mali kompliment i ustvrditi da ima žestinu i jedrinu i zna neočekivano pogoditi u sridu. Ali još je važnije moje uvjerenje da je navika pisanja ovako samo za vlastito oko dobra praksa. Opušta ligamente. Za promašaje i spoticanja baš me briga. Ovim tempom kojim se krećem moram najpreciznije i najbrže gađati cilj, dokopati se riječi, birati ih i ispaljivati uz stanku ne dulju negoli treba da umočim pero u tintu. Čini mi se da u protekloj godini opažam porast lakoće u svom profesionalnom pisanju, što povezujem s tih ležernih pola sata nakon čaja. Štoviše, preda mnom se nazire obris nekakva oblika koji bi dnevnik mogao poprimiti. Možda ću s vremenom naučiti što se sve može napraviti od ovog rastresitog nanosa života; pronaći mu ulogu drukčiju od one koju sam mu namijenila, toliko svjesnije i savjesnije, u prozi. Kakav bih voljela da je moj dnevnik? Da je labavo spleten, a opet da nije neuredan, dovoljno rastezljiv da prigrli sve uzvišeno, neznatno i prekrasno što mi padne na um. Voljela bih da nalikuje na neki duboki stari stol ili prostrani sanduk u koji ubaciš gomilu svakakvih sitnica, a da ih i ne pregledaš. Pa da se vratim, nakon godinu ili dvije, i otkrijem da se zbirka sama od sebe posložila i pročistila i skupa srasla, kao što to pohranjene stvari misteriozno znaju, u kalup dovoljno proziran da odražava svjetlost naših života, a da je ipak čvrst i stabilan, s distancom umjetničkog djela. Glavna potreba, mislim dok ponovno čitam svoje stare sveske, nije glumiti cenzora, već pisati prema raspoloženju i bilo što o bilo čemu; zaintrigiralo me kako sam birala puke nasumičnosti, i vidjela sam značenje gdje ga tada uopće nisam vidjela. Ali opuštenost se brzo pretvori u nemar. Potrebno je nešto truda da se suočimo s likom ili događajem koje treba zabilježiti. A ne može se pero pustiti da piše bez vodstva; strah da ne postane tromo i neuredno kao kod Vernon Lee. Njezini su ligamenti odveć opušteni za moj ukus.

Virginia Woolf u kući Monk / Izvor Wikimedia

Petak, 8. travnja 1921.
10 minuta do 11 sati

Trebala bih pisati Jakobovu sobu; a ne mogu, i umjesto toga zapisat ću zašto ne mogu — jer ovaj mi je dnevnik dobrodušni neispisani stari prijatelj. Pa, vidite, kao spisateljica sam promašaj. Izašla iz mode: stara: ništa bolje neću napraviti: pamet me ne krasi: proljeće je posvuda: moja knjiga (prerano) objavljena i već ugasla, smočen vatromet. Sad nema ni mrve sumnje da je Ralph The Timesu poslao moju knjigu na prikaz bez datuma objavljivanja. Pa su oni objavili brzinski osvrt za tisak „najkasnije u ponedjeljak“, ali na nekom zabačenom mjestu, dosta sklepano, pohvalno, ali prilično neinteligentno. Želim reći da oni ne vide da sam na tragu nečem zanimljivom. Pa zbog toga slutim da i nisam. I stoga ne mogu nastaviti s Jakobom. Da, i Lyttonova knjiga je izašla i zauzima tri stupca; pohvale, pretpostavljam. Ne trudim se ove skice pisati po redu; ni o tome kako mi je raspoloženje sve više tonulo, pa sam pola sata bila deprimirana kao nikad. Mislim, pomišljala sam da nikad više ništa ne pišem — osim prikaza. Da ovo bude još gore, imali smo proslavu na broju 41: da čestitamo Lyttonu; sve je bilo kako treba, ali on nijednom nije spomenuo moju knjigu, koju je, pretpostavljam, pročitao; i prvi put ne mogu računati na njegovo odobravanje. Sad da me Lit. Sup. proglasi misterijem — zagonetkom, ne bih imala ništa protiv; jer Lytton ne voli takve stvari, ali što ako sam jasna kao dan, i nevažna?

Pa, s tim pitanjem hvale i slave treba se suočiti. (Zaboravila sam reći da je Doran odbio knjigu u Americi.) Koliko je važna popularnost? (Da dodam, jasno, nakon stanke u kojoj mi je Lottie donijela mlijeko, a pomrčina Sunca minula, da pišem lijepu hrpu besmislica.) Čovjek bi htio, kako je to Roger vrlo istinito jučer rekao, stalno biti na visini; da se ljudi zainteresiraju i prate tvoj rad. Ono zbog čega potonem jest pomisao da ljude više ne zanimam — upravo u trenutku kad sam, uz pomoć Hogartha, mislila da postajem više ja. Ne želim etabliranost i ugled, koje sam, mislim, imala, kao jedna od naših vodećih romanospisateljica. Još moram, naravno, prikupiti i sve kuloarske kritike, što je pravi pokazatelj. Kad sve to odvagnem, moći ću reći jesam li „zanimljiva“ ili zastarjela. U svakom slučaju, osjećam se dovoljno budnom da stanem, ako jesam zastarjela. Neću postati stroj, osim ako stroj nije za štancanje članaka. Dok pišem, negdje u mojoj glavi rađa se onaj čudan i vrlo ugodan osjećaj nečega što želim napisati; moje vlastito gledište. Pitam se, međutim, hoće li taj osjećaj da pišem za šest ljudi umjesto za 1500 to izopačiti? — hoću li postati ekscentrična — ne, mislim da neću. Ali, kao što rekoh, treba se suočiti s prijezira vrijednom taštinom koja je u korijenu ovoga gubljenja u sitnicama. Mislim da je jedini recept za mene imati tisuću interesa — ako jedan propadne, da mogu odmah usmjeriti energiju u ruski, ili grčki, ili izdavaštvo, ili vrt, ili ljude, ili neku aktivnost nepovezanu s mojim vlastitim pisanjem.

Srijeda, 6. rujna 1922.

Probni otisci [Jakobove sobe] pristižu svaki drugi dan i mogla bih se kvalitetno deprimirati počnem li o tome. Sad kad čitam, djeluje mi tanko i besmisleno; riječi jedva da utiskuju trag na papiru; i ja očekujem da će mi reći da sam napisala skladnu fantaziju, koja nema mnogo veze sa stvarnim životom. Je li to moguće? U svakom slučaju, priroda me uslužno opskrbljuje iluzijom da evo samo što nisam napisala nešto dobro; nešto bogato i duboko i tečno, istovremeno tvrdo poput čavala i blistavo poput dijamanta.

Pročitala sam Uliksa i mislim da je potpuni promašaj. Duha ima, mislim; ali otišao je u one lošije vode. Knjiga je raspršena. Bočata. Pretenciozna. Neodgojena je, ne samo u očitom smislu, već u književnom smislu. Prvorazredan pisac, mislim, previše poštuje pisanje da bude zamršen; šokantan; da izvodi vratolomije. Podsjeća me cijelo vrijeme na nekog nezrelog dječarca, punog duha i talenta, ali toliko samosvjesna i sebeljubna da gubi glavu, postaje razuzdan, usiljen, bučan, neugodan, dobrodušne tjera da ga sažalijevaju, a stroge jednostavno živcira; i nadaš se da će to prerasti; ali kako je Joyce četrdesetogodišnjak, to se čini malo vjerojatnim. Nisam ga pročitala pomno; i samo sam jednom; i vrlo je opskuran; tako da nema sumnje da sam mu pristupila površnije negoli je pošteno. Osjećaš da te zasipa i po tebi pljušti bezbroj sićušnih šrapnela; ali ne zadaju ti jedan smrtonosni udarac ravno u lice — kao kod Tolstoja, primjerice; no posve je besmisleno uspoređivati ga s Tolstojem.

Petak, 17. kolovoza 1923.

Pitanje koje ovdje želim raspraviti pitanje je mojih eseja: i kako ih pretvoriti u knjigu. Upravo mi je na um pala sjajna ideja da ih ugradim u razgovor s [Penelope] Otway. Osnovna bi prednost bila da bih tada mogla komentirati i dodavati ono što sam morala izostaviti ili sam propustila unijeti, npr. esej o George Eliot svakako treba epilog. I kad bi svaki esej imao okvir, to bi „sačinilo knjigu“; jer zbirka članaka po mome je mišljenju neumjetnička metoda. Ali opet, ovo bi moglo biti previše umjetnički; moglo bi se oteti kontroli; potrajat će. Ipak, jako ću u tome uživati. Svojoj ću osobnosti prići bliže. Trebala bih ublažiti sve pompozno i ubaciti kojekakve sitnice. Trebala bih se ugodnije osjećati. I zato valja isprobati. Prvo treba pripremiti određeni broj eseja. Moglo bi biti i uvodno poglavlje. Obitelj koja čita novine. Svaki esej valja obaviti njegovom vlastitom atmosferom. Uvesti ih u tok života i tako oblikovati knjigu; staviti naglasak na neku glavnu misao — ali koja će to misao biti, to mogu uočiti jedino čitajući ih od početka do kraja. Nema sumnje da je pripovjedna proza glavna tema. Knjiga svakako treba završiti modernom književnošću.

Ponedjeljak, 26. svibnja 1924.

London očarava. Samo koraknem na čarobni žućkastosmeđi sag, i odnese me u ljepotu, a da ni prstom nisam makla. Noći su divne, sa svim onim bijelim trijemovima i širokim tihim avenijama. I ljudi dođu pa odu, lako, razigrano poput zečeva; i gledam niz Southampton Row, mokar poput tuljanovih leđa ili crven i žut od sunca, i gledam omnibuse kako odlaze i dolaze, i čujem stare poludjele orgulje. Jednoga od ovih dana pisat ću o Londonu, i kako preuzme privatni život i nosi ga dalje, bez imalo napora. Lica u prolazu me oraspolože; ne daju mislima da se skrase, kao što je to u tišini Rodmella slučaj.

Ali glava mi je puna Sati. Sad kažem da ću ih pisati 4 mjeseca, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan, i onda će biti gotovo, i maknut ću ih sa strane na tri mjeseca, za to ću vrijeme dovršiti eseje; i to će onda biti — listopad, studeni, prosinac — siječanj; prepravljat ću ih siječanj veljača ožujak travanj; i u travnju će mi izaći eseji, a u svibnju roman. Takav mi je plan. Odmotava mi se iz glave brzo, i slobodno sada; jer sve od one krize u kolovozu, koju računam kao početak, ide hitro, premda uz dosta prekida. Postaje analitičniji i ljudskiji, mislim; manje lirski; ali osjećam da sam olabavila spone gotovo u potpunosti i da bih mogla unutra izliti sve. Ako je tako — dobro. Još ga moram pročitati. Ovaj put ciljam na 80.000 riječi. I sviđa mi se pisati ga u Londonu, djelomično stoga što, kako sam rekla, život te nosi; i divno je kad se moj vjeveričji um prestane vrtjeti na svom kotaču. I vidjeti ljudska bića hitro i po volji za mene je beskrajan dobitak. I mogu pohrliti i unutra pa van i pokrenuti se iz svoje tromosti.

Petak, 30. travnja 1926.

Kraj vlažnoga vjetrovitog mjeseca, izuzme li se iznenadno otvaranje svih vrata na Uskrs, ukazalo se ljeto vrelo, kakvo valjda uvijek jest, samo zastrto oblakom. Ništa nisam rekla o Iwerne Minsteru. Sad bi mi bilo zabavno provjeriti po čemu ga se sjećam. Cranbourne Chase: zakržljala stabla iskonske šume, raštrkana, negrupirana u uzgoje; šumarice, zvončići, ljubičice, sve blijedo, razbacano, bez boje, beskrvno, jer jedva da je bilo sunca. Onda Blackmore Vale; golema kupola zraka i raštrkana polja na dnu; sunce tuče, tamo, tamo; pljusak, lijevajući pada kao veo s neba, tamo i tamo; i valoviti brežuljci, prave škrape (ako se to tako kaže), izbrazdane i grebenaste; onda natpis u crkvi „tražio mir i našao ga“ i pitanje: tko je napisao te zvučne stilizirane epitafe? — i sva čistoća sela Iwernea, njegova sreća i blagostanje, pa se zapitam, jer bili smo podrugljivi prije, je li to možda način na koji se to radi; a onda čaj i mlijeko — toga se sjećam: tople kupke, moj novi kožnati kaput; Shaftesbury, mnogo niži i manje istaknut nego u mojoj mašti, i vožnja u Bournemouth i pas i dama iza stijene, i pogled na Swanage, i povratak kući.

Jučer sam dovršila prvi dio Svjetionika, i danas započela drugi. Ne mogu u to proniknuti — imam najteži apstraktni tekst — moram dati praznu kuću, bez likova ljudi, protok vremena, sve slijepo i bezlično bez ičega za što bih se uhvatila: i ja jurnem u to i odjednom istresem dvije stranice. Je li to besmislica, je li genijalnost? Zašto sam toliko preplavljena riječima i, čini se, slobodna raditi baš ono što želim? Kad pročitam komadić, učini mi se da je i žustro; treba svesti, ali ne mnogo više od toga. Kad se ova zapanjujuća hitrost riječi usporedi s Gospođom Dalloway (izuzev kraja)! Ovo nije izmišljeno; ovo je doslovna činjenica.

Subota, 2. studenoga 1929.

O, dosta mi dobro zasad ide s Vlastitom sobom; i prodaje se, čini mi se; i dobivam neočekivana pisma. Ali više me zaokupljaju moji Valovi. Upravo sam natipkala svoj jutarnji rad; i ne mogu reći da sam posve uvjerena. Ima tu nešto (to sam osjetila i kod Gospođe Dalloway), ali ne mogu doprijeti do toga, do kraja; ništa nalik na brzinu i sigurnost Svjetionika: a Orlando, tek dječja igra. Postoji li neka pogreška u metodi, negdje? Nešto neuhvatljivo — pa ono što je zanimljivo nije čvrsto utemeljeno? U čudnom sam stanju; osjećam rascjep, držim tu nešto zanimljivo; a nema solidna stola da to odložim. Moglo bi doći dok trepneš, pri čitanju iznova — nekakvo rješenje. Uvjerena sam da imam pravo tražiti povoljnu poziciju da na njoj smjestim svoje likove na podlozi od vremena i mora — ali jao, kako se teško ondje ukopati, s uvjerenjem. Jučer sam imala to uvjerenje, danas je iščeznulo.

Utorak, 14. srpnja 1931.

Sad je podne 14. srpnja — i Bob [Trevelyan] je ušao i zamolio da potpišem papir za Palmerovu mirovinu. Bob priča… uglavnom o svojoj novoj kući, umivaonicima, može li se i dalje koristiti svijećom kad ide u krevet; Bessy se useljava danas; odlazi u Italiju na mjesec dana; bih li poslala primjerak svoje nove knjige grofu Moiri, svi su Talijani grofovi, jednom je vodio četiri grofa po Cambridgeu; Palmer… i tako dalje: premješta se s noge na nogu, skida šešir i stavlja ga opet, krene prema izlazu pa se vrati.

Htjela sam reći da sam upravo završila ispravljanje scene u Hampton Courtu. (Ovo su posljednji ispravci, daj Bože!)

Ali moj izvještaj o Valovima, mislim, izgleda ovako:

Započela sam ih, ozbiljno, oko 10. rujna 1929.

Završila sam prvu verziju 10. travnja 1930.

Započela sam drugu verziju 1. svibnja 1930.

Završila sam drugu verziju 7. veljače 1931.

Počela sam ispravljati drugu verziju 1. svibnja 1931, završila 22. lipnja 1931.

Počela sam ispravljati natipkani tekst 25. lipnja 1931.

Bit će gotovo (nadam se) 18. srpnja 1931.

Onda ostaju samo probni otisci.

Subota, 22. lipnja 1940.

Waterloo, mislim. Borbe se nastavljaju u Francuskoj; i uvjeti još nisu objavljeni; i težak je siv dan, i izgubila sam u boćama, depresivna sam i razdražljiva i zaklinjem se da više neću igrati nego čitati svoju knjigu. Moje knjige su Coleridge; Rose Macaulay; pisma iz Bessborougha — prilično hirovit uzlet što ga je Hary-o [Harriet Cavendish] nadahnula: voljela bih pronaći jednu knjigu i držati je se. Ali ne mogu. Razmišljam, ako mi je ovo posljednja etapa, možda bih trebala čitati Shakespearea? Ali ne mogu. Imam osjećaj, trebala bih dovršiti P. H.: zar ne bih trebala dovršiti nešto tek tako da bude kraj? Kraj daje svoju živost, čak i svoju veselost i lakomislenost nasumičnom svakodnevnom životu. Ovo bi, jučer sam pomislila, mogla biti moja posljednja hodnja. Na brežuljku iznad Baydeana pronašla sam neke zelene staklene cijevi. Kukuruz je blistao od makova. A noću čitam svoga Shelleyja. Kako su delikatni i čisti i muzikalni i nekorumpirani on i Coleridge, nakon onih lijevih. Kako lako i čvrsto koračaju, i kako pjevaju; i kako zgušnjavaju; i stapaju i produbljuju. Voljela bih izmisliti novu kritičarsku metodu — nešto hitrije i lakše i razgovornije, a intenzivnije: konkretnije i manje staloženo; protočnije, a da prati let; od mojih O. č. eseja. Stari problem: kako očuvati uzlet duha, a zadržati preciznost. Velika razlika između skice i završenog djela. A sad na kuhanje večere. Uloga. Svake noći zračni napadi na istočnoj i južnoj obali. 6, 3, 22 poginulih svake noći.

Puhao je jak vjetar: Mabel, Louie beru ribizle i ogrozd. Onda je posjet Charlestonu uzburkao vode. A u ovome trenutku, usredotočena samo na P. H., labavo sam usidrena. Osim toga, rat je — čekamo dok se oštre noževi za operaciju — srušio vanjski zid naše sigurnosti. Ništa ne odjekuje. Ništa me ne okružuje. Dojam da imam publiku toliko je slab da zaboravim izlazi li Roger ili ne. Ti poznati zaokreti — ti standardi — koji su tolike godine odjekivali i tako zgusnuli moj identitet sad su široki i divlji kao pustinja. Mislim, nema „jeseni“, niti zime. Klizimo prema rubu provalije... i onda? Ne mogu zamisliti da će postojati 27. lipnja 1941. To nas lišava nečega, čak i na čaju u Charlestonu. Pustili smo još jedno poslijepodne niz vodu.

Utorak, 17. rujna 1940.

Nema invazije. Jak vjetar. Jučer sam u knjižnici s police skinula knjigu kritika X. [F. L. Lucasa]. To me odvratilo od pisanja moje knjige. Atmosfera Londonske knjižnice prožima. Odvratilo me od sve književne kritike: tih tako pametnih, tako zagušljivih, tako beskrvnih domišljaja i pokušaja da se dokaže — da je T. S. Eliot primjerice lošiji kritičar od X.-a [F. L. L.-a]. Je li sva književna kritika tako potpuno ostala bez zraka? — knjižna prašina, Londonska knjižnica, zrak. Ili je samo stvar u tome da je F. L. L. drugorazredni sveučilištarac ukočenih prstiju koji pokušava biti kreativan, veliki profesor našopan knjigama, pisac? Bi li se isto moglo reći i za Običnu čitateljicu? Brzinski sam preletjela i deprimirana vratila knjigu. Čovjek me pitao: „Što želite, gđo Woolf?“, rekoh, povijest engleske književnosti. Ali toliko mi se smučilo da nisam mogla gledati. Bilo ih je tako mnogo. Niti sam se mogla sjetiti imena Stopford Brooke.

Nastavljam, nakon što sam dvaput pobijedila u boćanju. Naš je otok pusti otok. Nema pisama s Mecka. Nema kave. Novine između 3 i 4. Ne možemo dobiti Meck telefonom. Nekim pismima treba 5 dana da stignu. Vlakovi neizvjesni. Mora se sići na Croydonu. Angelica ide do Hiltona preko Oxforda. Tako da smo mi, L. i ja, gotovo odrezani. Pronašli smo mladoga vojnika sinoć u vrtu, na povratku. „Mogu li razgovarati s g. Woolfom?“ Pomislila sam da nam ne gine da ga usele k nama. Ne. Možemo li mu posuditi pisaći stroj? Časnik s brda otišao je i odnio svoj. Tako smo mu iznijeli moj prijenosni. Onda je on rekao: „Oprostite, gospodine. Igrate li šah?“ On je strastveni šahist. Pa smo ga pozvali u subotu na čaj i partiju šaha. On je s protuzračnim reflektorima na brdu. Dosadno mu je. Nema se gdje okupati. Iskren dobroćudan mladić. Profesionalni vojnik? Rekla bih sin nekog upravitelja imanja ili vlasnika malog dućana. Nema privatne škole. Nije niža klasa. Ali ispitat ću. „Oprostite što vam upadam u privatni život“, rekao je. I da subotom ide u kino u Lewes.

Srijeda, 1. siječnja 1941.

U nedjelju uvečer, dok sam čitala o Velikom požaru, u veoma preciznoj detaljnoj knjizi, London je gorio. Osam od mojih gradskih crkava uništene, i londonska gradska vijećnica. To pripada prošloj godini. Prvi dan nove godine vjetar reže kao cirkular. Ovaj je svezak spašen s broja 37: donijela sam ga amo iz ureda, s pregršti elizabetanaca za svoju knjigu, koja se sada zove Okretanje stranice. Psihologu bi odmah bilo jasno da je posljednje napisano u društvu još nekoga, a možda i psa. Da dodam u povjerenju: mislim da ću ovdje možda biti manje rječita — ali kakve veze ima jesam li napisala previše stranica? Nema tiskare da o njoj vodim računa. Ni publike.