Civilizacija kao videoigra?

Pješčana mandala, duhovnija, svakako šarenija verzija kule od pijeska, fascinantna je umjetnička tradicija tibetanskog budizma, veličanstvena simbolička reprezentacija glavnoga koda postojanja, softvera za samouništenje upisana u operativni sustav čovječanstva — transeundum omnia & panta rei, entropija drugog zakona termodinamike, put ka nestanku koji sudbinski zbližava prostranstva galaksija i jednostanične organizme, biljke, životinje i ljude, ali i njihove kreacije, nastambe, društva, slike, riječi.

Svaki komadić pješčane mandale, nakon što ujedinjen u red materijalizira maštu velikim komadom gotovog djela, ponovnim guranjem u stanje nereda postaje tek gomila zrna, podsjetnik na nužnost prepuštanja veličanstvenosti procesa, bez utrke za stizanjem na cilj, koji je u suočavanju s neminovnošću prolaznosti ionako uvijek isti: groblje. Zvijezda, ljudi, ideja, civilizacija.

The Game najavljuje doba novoga digitalnog čovjeka, izd. VBZ, Zagreb, 2022.
S talijanskoga prevela Snježana Husić

Japanci to zovu mujo — prolaznost i promjenjivost, utkani u krvotok nacionalnog doživljaja života; što je bilo jučer, neće biti sutra, a nije problem pretpostaviti da Alessandro Baricco itekako zna što je mujo. Talijanski književnik napisao je 1996. hit-roman Svila, smješten u Japan 19. stoljeća, igrajući se s formom i duhom haiku-poezije. Baricco se, od svih ljudi na svijetu, našao pozvanim da se obračuna s novim luditima  — obračun je, doduše, blaga riječ, jer za razliku od, primjerice, ratobornog tradicionalizma jednog Marija Vargasa Llose (Civilizacija spektakla), njegov je ton više šeretski podsjetnik na izgubljenu borbu svojih suvremenika, samurajski stoicizam intelektualca koji potpuno razumije novi svijet, iako kao čovjek 20. stoljeća (rođen 1958) shvaća odbojnost prema promjenama pa čak i odbija održavati vlastite društvene mreže.

Ali promjene ne doživljava kao apokalipsu koju izazivaju Barbari, što je ujedno i naslov njegove knjige iz 2006, svojevrsnoga prvog dijela eseja o digitalnoj transformaciji svijeta, s naglaskom na globalizaciji kulture i prodoru „barbara“, mladih ambicioznih autsajdera u nekoć prilično zatvorene svjetove svega od glazbe preko knjiga do vina. Baricco — što je pozicija koju je zauzeo i u svojevrsnu nastavku The Game — odbija pristati na ratoborni dualizam „starog protiv novog“ pa najezdu „barbara“ tumači kao mutaciju, fascinantnu promjenu nastalu našim masovnim pristankom na korištenje novim komunikacijskim tehnologijama.

Genetsko nasljeđe The Gamea

The Game odlazi još dalje, mapirajući fenomene koji su popločali put do tih promjena, podsjećajući da se nered razorene pješčane mandale ponovo može dovesti u neki drugi, slični ili potpuno drukčiji, ali svakako još šareniji red. U slučaju civilizacije, riječ je o radikalnom updateu, kada njezin programski jezik donosi potpuno drukčiji raspored ikona na ekranu, a i neke nove. Civilizacija poprima novi oblik oslanjajući se o nostalgične obrise starog, ali ipak poprilično preslagujući njezine atome u posve svježe forme i procese; kao što zrna pijeska mandale nisu nestala, noseći potencijal stvaranja novog reda iz kaosa. Kaos je u slučaju civilizacije ponekad ionako samo subjektivna prosudba (predrasuda?) generacije 20. stoljeća suočene s umiranjem analognog poretka, koja svaku transformaciju automatski detektira kao zločin, iako nije posve sigurna kako složiti optužnicu, jer premalo toga razumije.

Baricco podsjeća na najbolji primjer te tragikomedije: saslušanje Marka Zuckerberga 2018. u američkom Kongresu, obračun dva svijeta u kojem fosili gube od mladoturaka ulazeći u dvoboj s naivnošću lovca sakupljača koji intervjuira Einsteina. Saslušanje je ujedno vrh stepenica u procesu izgradnje civilizacije, Baricco ih zove „genetskim nasljeđem The Gamea“, nekom vrstom zamjene za ustav s akterima koji su civilizaciju odlučili skrojiti inženjerskim alatima, a ne filozofskim konceptima. Od zametaka poput prvog websitea i kreacije Googleova algoritma do konačnog rođenja, upisana u kalendar pod 9. siječnja 2007, dan kada je Steve Jobs predstavio iPhone i poručio svijetu da su, kako piše Baricco, „mogućnosti da se ponovi 20. stoljeće svedene privremeno na nulu“.

Civilizacija 2.0

Na kičmi Weba 2.0 niče Civilizacija 2.0. Za Baricca jedna nova antropološka stavka, potencijalno rađanje novog digitalnog čovjeka, Homo digitalisa.

The Game je ime te nove civilizacije, Igra čije su cigle posuđene od piksela videoigara. The Game je civilizacija koja je, kaže Baricco, fundamentalno vezana uz DNK digitalnog, a taj je DNK sačinjen od videoigara. Poput likova iz filmova Tron i Free Guy, postajemo ljudi svojevoljno „zatočeni“ u videoigri, nerazdvojni od digitalnih naprava koje su po svojoj logici i intelektualnoj konstrukciji doslovno videoigra, od formata aplikacija s mobitela preko sustava lajkanja do motivacije pionira digitalne revolucije. Naš svijet samo je novi level velike Igre — početak je potpisao Steve Russell kada je 1962. programirao Spacewar!, prvu digitalnu videoigru u povijesti, a onda je Tomohiro Nishikado nastavio sa Space Invaders 1978, otvarajući vrata zlatnog doba arkadnih videoigara 1980-ih. Vizionari stare civilizacije poput Stewarta Branda, tvorca sintagme „osobno računalo“, koju je objavio 1974. u Rolling Stoneu, smatrali su da je kompjuter u rukama pojedinca moćno oružje pobune protiv nastavka krvave povijesti 20. stoljeća.

„Pobuna koja se pretvara u civilizaciju. Četrdesetak ustaničkih godina koje se slijevaju u jedinstvenu, veliku obećanu zemlju: Game“, piše Baricco, dodajući da nova domovina ostavlja „košmar 20. stoljeća“ iza sebe i kreće putem nove, sljedeće kolonizacije, ujedno i potencijalne treće Bariccove knjige o toj temi, s fokusom na umjetnu inteligenciju. Utopijski snovi hakera, libertarijanaca i kalifornijskih cyber-hipija pokrenuli su digitalnu revoluciju koja je modelom videoigre realizirala njihove mnoge svjetonazorske, ekonomske i političke ciljeve, kao što su primat kretanja i brzine, dematerijalizacija iskustva, ekstremna individualizacija i zaobilaženje posrednika, eliminacija svećeničke kaste, elite s ključevima do informacija, sadržaja, istine.

Posebno je zanimljiv dio u kojem se Baricco dotiče straha od poplave fake newsa, pa tako piše da je „post-istina ime koje smo mi elite dale lažima kada ih ne širimo mi, nego drugi. U neka druga vremena zvali smo ih krivovjerjem. Ali nema potrebe da budemo tako brutalni i zato ću ublažiti izjavu: teorija o post-istini očito je proizvod prestrašene intelektualne elite, svjesne da više ne kontrolira svakodnevnu proizvodnju istine.“ Ako su mu za Barbare neprijatelji znali zanovijetati da je previše optimističan, The Game je doslovno savez s barbarskim plemenima koja prodiru kroz zidine.

Upute za instalaciju novog operacijskog sustava

Alessandro Baricco napisao je The Game 2018, dakle prije šest godina, što je u akceleriranom svijetu 21. stoljeća kao da je nastala prije šezdeset, ali svejedno itekako funkcionira kao uputa za instalaciju novog operativnog sustava civilizacije, uz načelnu poruku: Bez panike!. Knjiga je i doslovno mapa, ukoričena kartografija, vizualni vodič kroz digitalno putovanje novim kontinentima na kojima egzistiraju fejzbuci, instagrami i vocapovi, transformirajući ljudsko iskustvo na gotovo svakoj razini.

Bez naricanja i dociranja, Baricco nastavlja s prepoznatljivim, gotovo „babarskim“ stilom esejistike, pišući duboko subjektivno i bogato, nerijetko psujući; rudarenje civilizacijom inženjera obavlja kao pisac, wordsmith, sa strašću umjetnika. A umjetnici se vole igrati — i to prije svega beskonačnih igara, kakav je i The Game, koji za razliku od igara s krajem i ciljem, sportskih natjecanja koja vode ka proglašenju pobjednika, imaju cilj produžiti, a ne završiti igru. Tako se igraju djeca, ali i jazz-glazbenici u koncertnoj improvizaciji. Putovanje kao cilj, dakle, The Game, videoigra od šarenog pijeska.