Bolja vremena za hrvatski film

Sredinom prosinca prošle godine ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Christopher Peter Marcich imenovan je predsjednikom Europske organizacije ravnatelja filmskih fondova i centara (European Film Agencies Directors — EFAD). Riječ je o organizaciji koja okuplja nacionalne filmske i audiovizualne centre iz europskih država, pa i neke izvan Europske Unije. Marcich usto već nepunih pet godina vodi HAVC, a njegov drugi mandat na čelu krovne institucije hrvatskoga filma počeo je u travnju prošle godine.

Tijekom 2023. obilježeno je desetljeće i pol postojanja i djelovanja HAVC-a, a s tim povodom organiziran je ambiciozan projekt H15 — 15 godina u našem filmu, u sklopu kojeg je svibanj bio proglašen Mjesecom našeg filma te je u kinima diljem Hrvatske prikazan velik broj domaćih filmova realiziranih od 2008. godine do lani. Štono bi rekao znani promidžbeni slogan, ni to nije sve, jer je prošle godine nastavljena i kampanja Otkrij naš novi film, koja je započela u listopadu 2022. sa svrhom da se gledateljima približi aktualna domaća filmska produkcija.

Sve su to teme za razgovor s Marcichem, nekadašnjim predsjednikom i koordinatorom globalnih međunarodnih poslova američke asocijacije MPA, koja objedinjuje šest velikih američkih audiovizualnih tvrtki, upućenim sugovornikom o svim tuzemnim i inozemnim uspjesima koje je posljednjih godina ostvario hrvatski film, kao i o problemima koji muče domaće filmaše.

Gospodine Marcichu, sredinom prosinca imenovani ste predsjednikom Europske organizacije ravnatelja filmskih fondova i centara, odnosno EFAD-a. Čestitamo!

Hvala! To je velika čast za mene, a i važno je za hrvatski film.

Što je EFAD, odnosno organizacija European Film Agencies Directors? Čime se ona bavi i koga zastupa?

Kao što se može zaključiti iz sama imena, EFAD zastupa audiovizualne centre iz zemalja Europske Unije, dakle iz svih 27, plus iz još 11 europskih država koje nisu članice Unije, od Velike Britanije, Norveške i Švicarske do Ukrajine, BiH i Sjeverne Makedonije. Također i iz država koje su trenutačno u pregovorima o članstvu u EU, poput Crne Gore i još nekih država iz regije.

Za predsjednika EFAD-a izabrani ste na mandat od tri godine. Koje će biti vaše dužnosti i možda obveze na čelu te organizacije?

Najvažnije su dvije misije koje EFAD obavlja. Jedna je utjecaj na zakonodavstvo na europskoj razini, u Briselu, a druga je razmjena dobrih praksi između država članica organizacije. Jedna je, dakle, više usmjerena na industrijski dio posla, a druga na političku dimenziju. Bavit ću se objema misijama. Kao predsjednik Odbora EFAD-a sazivat ću i voditi sastanke te ću nastojati što više unapređivati suradnju među državama članicama, kao i nečlanicama koje sam naveo. Važan zadatak u mom mandatu bit će pregovori upravo s državama koje pregovaraju o članstvu u EU, jer Hrvatska u tom smislu ima određeno iskustvo koje tim državama može biti korisno. Bitan zadatak bit će i lobiranje. EFAD će se pod mojim vodstvom ove godine pripremati za novu garnituru povjerenika u Briselu, koja će stići nakon izbora za Europski parlament potkraj travnja. Njih ćemo upoznati s našim stavovima o sadašnjoj pravnoj stečevini Europske Unije, kao i s našim idejama o mogućim promjenama u nekim segmentima. Već intenzivno radimo na prijedlozima za određene promjene koje se odnose na postojeće pravne instrumente i direktive. Tražit ćemo različite promjene, uključujući i one koje bi trebale više izlaziti ususret malim državama članicama EU.

Što treba mijenjati?

U sadašnjoj stečevini itekako se vidi utjecaj većih država i njihovih interesa. Za manje države to je donekle problematično, i to ćemo nastojati poboljšati. Moramo vidjeti kako će uopće biti definirano što je to europski film, što se broji pod kvotama koje trenutačno postoje, odgovaraju li one u aktualnoj situaciji. Mislim da bi streaming-platforme trebale imati jednake kvote kao nakladnici, dakle kao televizije, tako da bi polovicu ponuda tih platformi trebali činiti europski sadržaji, a ne tek 30 posto, kako je sada. To su kvote za koje su se platforme izborile prije desetak godina, u vrijeme dok su počinjale i nisu bile velike. U međuvremenu su itekako narasle, postale su veće od nakladnika, i bio bi red da se čitava ta problematika uskladi. Te su kvote svakako pomogle, pridonijele su tome da se tijekom proteklih više od 30 godina podigne proizvodnja europskih sadržaja.

Ako pratite situaciju u Europi u tom razdoblju, vidite da je zahvaljujući dosadašnjim direktivama i kvotama znatno porasla proizvodnja neovisnih europskih producenata, ponajprije zbog obveze o proizvodnji koja je bila postavljena pred nakladnike. Tražit ćemo ne samo da se poveća ta obveza nego i da se pažljivo definira što je to europski sadržaj. Je li to sadržaj koji Amerikanci financiraju, odnosno za koji su oni nosioci prava? Rođen sam u SAD-u, nemam apsolutno ništa protiv Amerike, ali držim da nije u redu da se određeni sadržaj koji primjerice Amerikanci proizvedu u Velikoj Britaniji vodi kao europski. Tako jednostavno nije i ne smije biti, a sadašnje definicije to dopuštaju. Svakako ćemo ići za tim da se to izmijeni i modernizira.

Kakva je situacija s umjetnom inteligencijom, koja se brzo razvija i koja je unatrag godinu dana sve prisutnija na različitim poljima djelovanja, i u umjetnosti?

Umjetna inteligencija važna je tema s dosta pitanja i dvojbi. Jedan regulatorni instrument nedavno je donesen na razini EU, ali morat će se itekako paziti na primjenu Direktive o autorskim i srodnim pravima. Je li ovo što rade Chat GPT i različiti botovi u suglasnosti s postojećim regulama o zaštiti autorskih prava? Kako to regulirati? Kako uopće prepoznati je li korišteno nečije autorsko djelo, i na koji način? Ako jest, kako to regulirati općenito, i u smislu plaćanja. Uporaba umjetne inteligencije silno je složena materija. Ona se očito koristi, i toga će biti sve više, ali mora se nekako regulirati i uvrstiti u postojeće norme. Mora se osigurati i određena kompenzacija za autore poput novinara. Recimo, upravo je pokrenuta velika tužba lista New York Times protiv tvrtke Open AI, jer se ta tvrtka neovlašteno koristila nečim što je objavio list. Bit će dosta posla dok se sve to ne uredi.

Pretpostavljam da su i te okolnosti razlog zbog kojeg ste nakon imenovanja predsjednikom EFAD-a izazove s kojima će se u predstojećem razdoblju suočiti neovisni europski filmski autori nazvali „izuzetno velikim“ pa i „neviđenim“?

To tako vidim i doživljavam, a mislim da i ostali dijele moje stavove. To je izazov za suočavanje s kojim se u Briselu traži iskustvo, pa vjerujem da sam za predsjednika EFAD-a i imenovan jer posjedujem uistinu neobično iskustvo, čak i za ravnatelja jednog od europskih filmskih centara. Jedino Francuzi imaju ljude koji su u kontinuitetu uključeni u europsku politiku. Većina ravnatelja sličnih centara osobe su iz filmskog sektora, što ja ipak nisam, pa mogu reći da mi ta dimenzija nedostaje. Ali što se tiče političke dimenzije u Briselu, aktivno je iz različitih perspektiva pratim još od 1988. Imam višedesetljetno raznoliko i bogato iskustvo: bio sam američki diplomat i pregovarač, dvadesetak godina zastupao sam sve majorse (veliki holivudski studiji, op. J. G.), bio sam predsjednik američke filmske asocijacije MPA, tako da imam pogled na Brisel iz te perspektive.

Posljednjih gotovo pet godina na tu problematiku gledam iz perspektive ravnatelja filmskog centra iz jedne od manjih država EU. Neki govore da je moj pogled dominantno formiran iz perspektive onog tko je zastupao „velike igrače“, ali mislim da je to prednost. To mi pruža mogućnost za malo drukčiji i dinamičniji stav u raspravama o složenoj problematici.

Imam višedesetljetno raznoliko iskustvo. Bio sam američki diplomat i pregovarač dvadesetak godina, zastupao sam sve velike holivudske studije, a predsjedao sam i američkom filmskom asocijacijom MPA

Nešto dulje od tri godine bili ste član Odbora EFAD-a. Na tu ste dužnost izabrani u rujnu 2020, a u rujnu 2023. mandat vam je obnovljen na još tri godine. Odbor je izvršno tijelo EFAD-a, čine ga visoki predstavnici europskih filmskih fondova i centara, pa što je bio vaš posao?

U biti se nije mnogo razlikovao od funkcije koju ću sad obnašati, osim što sam imao manje odgovornosti. Sudjelovao sam u svim aktivnostima EFAD-a i na političkoj razini i na razini suradnje među članicama. Primjerice, aktivno sam se bavio definiranjem pravila za snimanje koprodukcija, dosta sam sudjelovao u raspravama o postojećim načinima funkcioniranja filmskih centara, posebice u kontekstu sve brže proizvodnje filmova od strane streaming-servisa. U različitim sektorskim krugovima intenzivno se raspravljalo o tome kako centri zasebno funkcioniraju u današnje vrijeme, jesu li dovoljno moderni, brzi i fleksibilni u reakcijama na promjene koje se zbivaju. Postavilo se i pitanje što bi centri trebali financirati, a što prepustiti tržištu. Bilo je uistinu mnogo rasprava kojima sam nastojao što intenzivnije pridonijeti.

U travnju će se navršiti pet godina otkad vodite HAVC, a vaš drugi mandat počeo je u travnju prošle godine. Što biste izdvojili kao možda najkvalitetnije pomake, odnosno promjene na bolje tijekom svog dosadašnjeg ravnanja HAVC-om?

Mislim da je najveće postignuće i najveći pomak ostvaren u tome što smo ojačali čitav sustav. Počevši od radne snage, jer tu su nove kolegice i kolege koje svakodnevno pridonose svojom energijom i iskustvom. Uspjeli smo ne samo stabilizirati nego i ojačati financiranje HAVC-a, što je vrlo bitno, jer je bez dostatnih financijskih sredstava prilično teško ostvarivati dobre rezultate. Na dobitku smo i u smislu prostora u kojem radimo (zgrada Matice hrvatske, u koju se HAVC preselio nakon potresa, op. a.). Nalazimo se u uredu u kojem je nekad sjedio Miroslav Krleža, i meni je čast boraviti u ovom prostoru. Svima nam je zadovoljstvo raditi u ovakvim okolnostima i prostorima, jer su nam pruženi uvjeti u kojima možemo kvalitetno obavljati radne zadatke i biti kreativni na svim poljima.

Lokacija na kojoj smo boravili do potresa (kat u Kući hrvatskog filma u Novoj Vesi, op. a.) već tada nije bila u dobru stanju, a ono se dodatno pogoršalo nakon zagrebačkog potresa prije četiri godine. Neko vrijeme smo čak s kacigama sjedili za radnim stolovima. To se sa strane možda ne čini kao nešto veliko, ali itekako je važno da ljudi imaju radna mjesta na kojima mogu boraviti sa zadovoljstvom. Dakle, čitavu strukturu HAVC-a postavili smo na stabilnu i pozitivnu osnovu, i mislim da je to najveće postignuće. Rezultati se vide i u filmovima, u njihovoj kakvoći, u našoj nazočnosti na važnim filmskim festivalima, i u svemu onome što je bitno za kakvoću kinematografije.

Prošle godine obilježeno je petnaest godina postojanja i djelovanja HAVC-a. Koliko je prema vašem mišljenju HAVC zaslužan za razvoj i za uspjehe domaće kinematografije tijekom tog desetljeća i pol?

Mislim da bez HAVC-a tog razvoja i uspjeha ne bi bilo. HAVC je sudjelovao u financiranju većine najboljih i najvažnijih domaćih filmova u tom razdoblju, ali je intenzivno razvio i segment potpore sektoru u smislu profesionalne aktivnosti i usavršavanja, kao i edukacije. Pratila se filmska proizvodnja, omogućilo se koliko je bilo moguće da se filmovi realiziraju sa što više sredstava, a i čitava filmska zajednica imala je prilike koristiti međunarodne kontakte i programe za usavršavanje. Uza sve to HAVC financira i domaće filmske festivale i manifestacije, po čitavoj Hrvatskoj organizirano je gotovo 70 takvih programa kojima se filmovi približavaju publici, osobito onoj koja nije u prilici posjetiti velike festivale u Puli ili Zagrebu.

Mislim da je itekako važno što je HAVC uz veliku pomoć Ministarstva kulture i medija sudjelovao u stvaranju Mreže nezavisnih kina diljem Hrvatske, kojih trenutačno ima pedesetak, a za filmski su sektor od velike važnosti. Bez njih većina domaćih gledatelja praktički ne bi bila u mogućnosti pogledati hrvatske filmove tijekom distribucije. U tih petnaest godina silno se povećao obujam poslovanja HAVC-a, i na aktivnosti koje nisu bile u planu kad se stvarao, a sad su integralni dio aktivnosti te institucije.

U sklopu projekta H15 svibanj je proglašen Mjesecom našeg filma / Snimio Samir Cerić Kovačević

U povodu 15 godina djelovanja HAVC-a organiziran je ambiciozan projekt H15 — 15 godina u našem filmu. U sklopu njega svibanj je proglašen Mjesecom našeg filma, te je u čak 56 gradova i 72 kina diljem Hrvatske prikazano 60 hrvatskih filmova različitih vrsta, rodova i žanrova. Jeste li zadovoljni posjećenošću ovog projekta i odjekom na koji je naišao?

Odjekom sam svakako zadovoljan, a što se tiče posjećenosti, ovo je tek početak i tu rezultate tek očekujemo. Cilj tog projekta bio je povećati vidljivost hrvatskog filma i uopće stvaralaštva u audiovizualnom sektoru, i mislim da smo u tome uspjeli. Projekt se medijski dosta pratio, a nastao je kao svojevrsni nastavak projekta Otkrij naš novi film, koji smo pokrenuli godinu ranije. U njemu smo pokušali privući pozornost gledatelja i javnosti na nove domaće filmove, osobito na debitantska ostvarenja, jer je u posljednje vrijeme snimljen priličan broj vrlo uspješnih debitantskih filmova, od Sigurnog mjesta preko Murine do Zbornice i ostalih. Tako da smo željeli privući pažnju publike na ono što radimo, na filmove koji nastaju, jednostavno ih zaintrigirati da se vrate hrvatskom filmu, da ga prate te da uvide njegovu raznovrsnost.

Projektom H15 to smo nastavili, evocirajući publici sve one filmove iz proteklih 15 godina, sve opet s istim ciljem — motivirati ih da podrže domaći film. Dio programa H15 ćemo nastaviti i ove godine — riječ je o svibnju koji će kao Mjesec našeg filma opet biti posvećen domaćem filmu. Nastavit ćemo pronalaziti i druge kreativne načine kojima ćemo publiku dodatno privući našim filmovima. Svakako u kinima, ali i na festivalima i na streaming-platformama. U cjelini sam zadovoljan rezultatima tih projekata, makar se uvijek može postići više. Tome ćemo itekako težiti u daljnjem radu.

Među profesionalcima i insajderima iz svijeta filma vlada mišljenje da se nakon dviju pandemijskih godina domaća kinematografija dobro oporavila. Hrvatski filmovi opet su na važnim inozemnim festivalima, spomenuli ste neke od njih, a tu je i svježi animirani film Eeva autora Mortena Tšinakova i Lucije Mrzljak. Dobili smo i nekoliko hitova, Dnevnik Pauline P., animirani film Cvrčak i mravica, komediju Marginalci. Kakva je prema vašem mišljenju bila 2023. za hrvatski film?

Mislim da je bila uspješna. Gledanost domaćeg filma povećana je, upravo ovih dana objavit ćemo statističke podatke, a ovo će biti treća najbolja godina u povijesti HAVC-a, najuspješnija nakon 2014. Cjelokupna gledanost hrvatskog filma u prošloj godini iznosi oko 280 tisuća, što je dobro. Ne i odlično, ali znatno se povećala i vjerujemo da će se taj trend nastaviti. Uspješnica ima, naveli ste ih, filmovi za djecu su opet najviše privukli gledatelje, a takvih će filmova biti i ubuduće. Mogu najaviti ne samo nastavak Dnevnika Pauline P. nego i dugometražni animirani film Kristalni otmičari, koji će u 2025. zacijelo biti veliki hit.

Radi se na tome da se domaći film što više približi i djeci, jer mislim da tako edukacijom djece stvaramo publiku za budućnost. Toga nam je nedostajalo u prethodnim godinama, a siguran sam da ćemo aktivnostima kojima se bavimo u HAVC-u, i u suradnji s ustanovama za edukaciju djece, pridonijeti stvaranju nove publike. Želimo mladima ne samo približiti hrvatski film i trajno ih vezati uz njega nego im i ukazati na to da cijene trud svih profesionalaca i što uopće znači napraviti jedan film.

Spomenuli smo dramu Sigurno mjesto Jurja Lerotića. Ona je bila naš lanjski kandidat za Oscar, dok je aktualni bio film Tragovi redateljice Dubravke Turić. Ono na što je oboje autora ukazalo pri nominacijama svojih filmova jest da sredstva za promidžbu u iznosu od stotinjak tisuća eura nisu dovoljna. Može li se nešto učiniti da se ta sredstva povećaju?

Može, naravno, i već za ovogodišnju kandidaturu Tragova nešto smo povećali sredstva. Riječ je i o dugoročnom procesu. Mislim da je bitno učiti na iskustvu prethodnih kandidata i vidjeti što se još može postići s nažalost uvijek ograničenim sredstvima. Naravno da nikad nećemo moći konkurirati recimo Netflixu, koji u promociju nekog filma može uložiti milijune dolara, ali nešto se svakako može napraviti. Jesenas sam bio u Los Angelesu, u vrijeme kad je pokrenuta kampanja za Tragove, pratio sam što druge države rade sa svojim filmovima. Može se primijetiti da se i s manje sredstava, ali s ciljanim pristupom, dosta može ostvariti.

Mislim da u SAD-u nedostaje senzibiliteta za hrvatski film, za to da on uopće postoji, i na tome moramo ozbiljno raditi. Ne samo iz perspektive osiguravanja financijskih sredstava nego i stvaranja kontinuiteta prisutnosti na tamošnjem tržištu. Moramo pritom uključiti i pokrenuti i naše ljude koji žive ondje, više naših uspješnih filmaša živi u Americi, i onda prionuti izgradnji svijesti o postojanju hrvatskog filma. Kad to postignemo, dosta brzo stići će i konkretnija priznanja.

Mnogo uspjeha u daljnjem radu, i hvala na razgovoru.

Hvala vama, jako mi je drago da smo imali prilike razgovarati. Uživam u ovom poslu, i siguran sam u nove uspjehe hrvatskog filma i audiovizualnog sektora u cjelini.