560 godina knjižnice samostana sv. Dominika u Dubrovniku

U povodu knjige Stjepana Krasića Povijest prve javne knjižnice na hrvatskome tlu razgovaramo s autorom o jedinstvenosti dominikanske knjižnice u Dubrovniku.

U kojoj je mjeri knjiga poticala društvene, proizvodne, komunikacijske i druge stvaralačke snage u svijetu 15. i 16. stoljeća?

Knjiga nikada u svojoj dugoj povijesti u kraćem roku nije doživjela toliko promjena i potaknula tolikih društvenih promjena kao u 15. i 16. stoljeću. Slučaj je htio da protagonist revolucije u proizvodnji knjige bude zanatlija, zlatar i draguljar Johann Gutenberg, koji je oko 1445. u Mainzu došao na genijalnu zamisao da u metalu izradi zasebna slova i slaže ih u retke tako da tvore negativ teksta koji je trebalo umnožiti. Njegov izum tiska u jedan je dan omogućavao proizvodnju više teksta nego najbolji prepisivač za cijelu godinu dana. Te i neke druge činjenice obilježile su gotovo cijelo razdoblje humanizma i renesanse učinivši ga jednim od najuspješnijih razdoblja u općoj povijesti.

Izd. NSK u Zagrebu, 2022.

Kad je počela i kako je tekla gradnja dubrovačke knjižnice?

Gradnja knjižnice u Dubrovniku tekla je usporedo s gradnjom samostana kao njegov sastavni dio. Za to saznajemo iz pisma pape Pavla II. koji 11. rujna 1469. piše dubrovačkom nadbiskupu o dominikancima koji grade knjižnicu, ali trebaju dodatnih 600 dukata. Oni grade ne samo novi samostan nego i knjižnicu kao njegov sastavni dio bez kojega ne mogu ostvariti svoj poziv, jednako kao što to ne mogu bez crkve. Stoga se počeci knjižnice povezuju s počecima samostana kao jedinstvene cjeline. Budući da je građena u kasnogotičkom, odnosno renesansnom građevinskom slogu, koji je 1461. donio sa sobom arhitekt Michelozzo Michelozzi, mišljenja smo da njezine početke treba staviti u taj vremenski okvir. U svakom slučaju, 1463. godina je početka njezine gradnje.

Može li se odrediti godina završetka gradnje?

Knjižnica je sasvim sigurno bila dovršena prije 17. svibnja 1520, kada ju je skupa s mnogim javnim i obiteljskim zgradama veliki potres teško oštetio. Najviše je stradalo njezino zapadno krilo, pa su bili potrebni veći građevinski zahvati da se to popravi i dovede u red. Tom prilikom postradao je i određen broj knjiga.

Michelozzo je — ako smo dobro razumjeli — napustio Dubrovnik 1464. On je, dakle, nije sagradio nego je samo za nju dao nacrt?

Tako je. Michelozzo je bio vrstan kipar i arhitekt iz Firence. Bio je najskuplje plaćen arhitekt u povijesti Republike, ostavivši svoj trag na svim građevinama koje su mu bile povjerene. Upravo je to bio razlog njegova neslaganja i sukoba s dužnosnicima Dubrovačke Republike kojima se taj slog nije sviđao pa je u travnju 1464. s njim raskinut ugovor. Nije, dakle, imao vremena sudjelovati u gradnji nove knjižnice u samostanu sv. Dominika, ali njezina koncepcija i građevinski slog odaju njegovu ruku, to više što su arkade klaustra građene po njegovu nacrtu. Republika je pothvate povjerila slavnom Jurju Matejevu Dalmatincu, graditelju šibenske katedrale. Zato ne smijemo isključiti mogućnost da je i on na dominikanskom samostanu ostavio neki trag.

Što konkretno znamo o samoj knjižnici?

Novosagrađena knjižnica u malom gradu kao što je bio Dubrovnik bila je impozantnih dimenzija: 33,20 m dužine i 8,80 m širine. U njezinu projektiranju vodilo se računa o svakoj pojedinosti. Nalazila se na drugom katu. Knjige su bile izložene i čuvane u 44 klupe položene uzdužno u dva paralelna reda. Osobita pozornost bila je posvećena njezinu osvjetljenju, tako da su unutrašnjost prijepodne obasjavale zrake sunca s istočne, a poslijepodne sa zapadne strane. Posjetitelji su od izlaska do zalaska sunca mogli imati dobro i ravnomjerno raspoređeno prirodno svjetlo, bez paljenja uljanica ili voštanica, čime se izbjegavala opasnost od požara. Imala je dva ulaza: unutrašnji za redovnike i vanjski, znatno veći i ljepši, namijenjen posjetiteljima. Unutrašnjost je bila oslikana motivima iz prirode i likovima znamenitih ljudi iz povijesti. Sve je u njoj bilo osmišljeno i maksimalno racionalno izvedeno. Taj tip knjižnice bio je prototip za sve renesansne knjižnice u Italiji.

Dubrovačka knjižnica za svoj je prioritet izabrala demokratizaciju knjige i znanja stavljajući ih besplatno na korištenje svima, što je veliki civilizacijski pomak u svijesti ljudi da znanje po prirodi pripada svakom čovjeku kao razumskom biću kao što mu pripada zrak koji diše ili hrana koju uzima da bi se održao na životu.

Dakle, Dubrovnik je, poput Firence, svoje učiteljice, postao pravi humanistički grad?

Rekao bih: i više od toga. Radilo se o priznanju da svaki čovjek ima pravo na knjigu i znanje. Time je knjižnica samostana sv. Dominika tradicionalni problem pristupa knjizi riješila na jedinstven, dosjetljiv i revolucionaran način. To je značilo da ih se iz ne baš popularne kategorije stranca promiče u kategoriju građana slobodnog i naprednog grada, a samim time i građana svijeta. Taj je dokument svojevrsna Magna charta prava na znanje svakog čovjeka koja mu više nego išta drugo pruža i jamči dostojanstvo s kojim se malo drugih stvari može usporediti, jer se u Francuskoj i Americi treba čekati još tri stoljeća na nešto slično.

Kako se tumači da je mali Dubrovnik u kulturi bio ispred tolikih većih i jačih gradova?

U povijesti je poznat fenomen „malog velikog grada“, tj. grada koji je mnogo više davao i značio nego što se to od njega moglo očekivati. Takav je bio Dubrovnik u vrijeme humanizma i renesanse. Stiješnjen između brda sv. Sergija s jedne i mora s druge strane, od prirode nije mogao dobiti bogatstvo. No on je taj prirodni nedostatak znao pretvoriti u svoju prednost. Okrenuo se prema moru, crpeći snagu iz razvijene pomorske trgovine po cijelom Sredozemlju, a kulturna nadahnuća iz odnosa s najnaprednijim gradovima na Apeninskom poluotoku, među kojima je Firenca zauzimala prvo mjesto. Kulturni poticaji humanizma unosili su u svakodnevni život žitelja mnogo svježine i pobudili stvaralačke snage.